Klošari, kreteni, budale, rogat... ovaj, bogati producenti, idioti. Imate čoveka prva liga ovde, da se iskenjate jedno 100, 200 miliona dolara. Treba čoveku, nepohodno mu je da snimi novi film. Vi ćete svi da pomrete, mi ćemo svi da pomremo, a film će da ostane. Prema tome, ako hoćete da se pominjete u istoriji kao Bordžije, kao Mediči, istalite se za lovu – kaže Rambo Amadeus u TV filmu „Rupa u duši“ (1994), sjedjeći pored režisera Dušana Makavejeva na malom beogradskom brodu koji plovi Dunavom.
Velikan „crnog talasa“, jugoslovenske i svjetske kinematografije upravo mu je rekao da bi vrlo rado snimio novi film. Zvao bi se „Jugoslavija“. Samo ne zna ko bi ga finansirao.
Nažalost, nije dočekao svog Medičija, iako ga je tražio više od 15 godina. Dušan Makavejev (1932) umro je u četvrtak, 24. januara u Beogradu, u 87. godini, ne snimivši više nijedan dugometražni film nakon ovog dokumentarno-igranog projekta sa Rambom Amadeusom.
Konji u galopu
Svaka priča o onima koji su nas zadužili i onima kojima smo ostali dužni u jednom trenutku, pretvara se u žalopojku. Zbog toga se nećemo mnogo zadržavati na manjku Medičija i Bordžija u savremenoj Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji, zemlji koje odavno više nema. O tome su ovih dana, puni tuge i revolta, govorili Makovi prijatelji i kolege, od Gorana Paskaljevića, do Svetozara Cvetkovića i Eve Ras.
Uostalom, komentarišući odmazdu prema pripadnicima „crnog talasa“ krajem šezdesetih i sedamdesetih, Makavejev je dao najbolji komentar o odnosu umjetnika i državnika. Rekao je: „Pobili su nas kao konje u galopu... I to je bolja smrt nego da smo kao rage izdahnuli.“
S druge strane, svaka priča o Makavejevu mora da bude i pripovijest o regionu u kom očigledno nije dovoljno jasan njegov značaj. Ovih dana bombardovale su nas tekstovi koji većinom počinju istim opštim mjestom: „Otišao je jedan od najvećih jugoslovenskih/srpskih režisera“... Ali, nije.
Makavejev je bio i ostaće jedan od - ne jugoslovenskih, niti srpskih – već svjetskih režisera. Odlazak Dušana Makavejeva nije ništa manji gubitak nego što je to bila smrt legendarnog Sergeja Ajzenštajna. Ili što će to biti oproštaj od Žan-Lika Godara.
Montažni preobražaj
Emir Kusturica pobrinuo se da cijeli svijet čuje za njegovo ime – i filmskim i onim drugim „tehnikama“. Većina voli i cijeni i Aleksandra Petrovića, Veljka Bulajića, Slobodana Šijana, Živka Nikolića, Želimira Žilnika, Živojina Pavlovića, Purišu Đorđevića...
No, nijedan od njih, uključujući velikog Petrovića koji, inače, prema riječima Bogdana Tirnanića, nije mogao da podnese Makavejeva zbog „izigravanja političke žrtve“ - ne može ni da se primakne „gospodinu Maku“. Šijan je to vrlo slikovito objasnio u autorskoj knjizi „Filmus“. U njoj piše: „Mak je car (Dušan) srpskog i jugoslovenskog filma. Onda dolaze kraljevi, despoti i kneževi.“
Treba da vjerujemo u režisere koji dolaze, ali sudeći prema onome što gledamo posljednjih godina, čak i oni koji imaju talenta prave „samo“ dobre filmove. I/li festivalske izvozne proizvode – željene, očekivane, mažene i pažene. Od svih koji su bili prije i koji će doći poslije, Makavejev se ne izdvaja samo po sadržaju – već i po formi. Njegova „montažna apstrakcija“ bila je revolucionarna. Jer, Makavejev nije želio samo da izrazi, već da preobrazi stvarnost.
Nomadski dom
Kako posmatra stvarnost i što želi da uradi na velikom platnu, Dušan Makavejev pokazao je početkom pedesetih, snimajući amaterske filmove u beogradskim kino-klubovima. Već prvi među njima, kratkometražni „...i ovo je Beograd“ (1953), poznatiji po imenu „Jatagan mala“, otkrio je autora koji će do kraja života odbijati da vrati film u okvire poslušnosti.
U „Jatagan maloj“, u doba kada je sve što je snimano moralo da bude ružičasto, lijepo, pohvalno i pozitivno, Makavejev je prikazao sav jad i bijedu beogradskog naselja po kom su se vukli odrpanci, pijanci, prostitutke i sumnjiva lica.
Dvije godine kasnije, snimio je još jedan kratki film. Godine 1955. njegove malobrojne kolege, koje su takođe gerilski snimale po kino-klubovima, prepoznale su omaž Drejerovom kultnom „Vampiru“ (1932). I nimalo ih nije začudilo što je Makavejev, baš negdje u to doba, kupio cirkuska kola koja su, poslije propasti biznisa, bila parkirana u dvorištu kafane „Mostar“.
Raša Popov je čak napisao pjesmu o novom domu svog neobičnog druga, a Živojin Pavlović zabilježio sjećanje o Makavejevom furgonu u knjizi „Belina sutra“.
Tamo piše: „To cirkusantsko obitavalište, taj nomadski dom na točkovima – sa stolom, pisaćom mašinom Hermes Baby, lavorom, rešoom, sa gomilama knjiga, s posteljom svom u neredu, drvenih zidova izlepljenih afišima, fotografijama, zabeleškama i isečcima iz novina – kao da je postao i ostao oličenje njegove životne avanture, njegove zanimljive, zabavne, zaprepašćujuće i opasne umetnosti, i nemirnog, neukrotivog duha.“
Odrubljena glava
Taj duh Dušana Makavejeva došao je do još većeg izražaja kada je počeo da snima profesionalne filmove. Možete li samo da zamislite izraze lica ljudi koji su 1962. pogledali njegov dokumentarac „Parada“... Sa sve scenom u kojoj je prikazan Josip Broz Tito kom, dok izlazi iz limuzine, prilazi gatara - i nudi da mu za samo jedan dinar predvidi budućnost?
Budite sigurni da nikome osim Makavejevu nije palo na pamet da iz takvog ugla - kadrovima seljaka koji nose ovce, vuku svinje i donose rakiju, radnika koji čiste vozila i vojnika koji vježbaju - prikaže raskošnu Prvomajsku paradu ispred Skupštine FNRJ u Beogradu. Film je, naravno, zabranjen. Tek nakon što su uklonjena dva kadra, odobren je za javno prikazivanje.
Uslijedila su četiri ključna djela Makavejevog opusa: „Čovjek nije tica“ (1965), „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ (1965), „Nevinost bez zaštite“ (1968) i „Misterije organizma“ (1971) koji je bio bunkerisan 15 godina. Remek djelo, koje je nagrađeno priznanjem „Luis Bunjuel“ u Kanu, prikazano je u Jugoslaviji tek 1986.
Zašto su jugoslovenski komunisti imali pik na Makavejeva i druge pripadnike „crnog talasa“? Na sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, godine 1963. Josip Broz Tito nazvao ih je „jalovim intelektualcima“ koji „lebde negdje van naše socijalističke stvarnosti“ i upijaju i prenose „negativne uticaje iz inostranstva“. Što li je tek pričao nekoliko godina kasnije, kada je odrubljena glava Milene Dravić progovorila o komunizmu u filmu „Misterije organizma“...
Obračun sa dogmom
Odgovor glasi: ljudi se obično plaše onoga što ne razumiju. I to najviše kada vide da to nešto zagovara neko ko im je blizak. To ih i prestravljuje, ta mogućnost da u drugačijem pogledu na svijet ima istine. I da u sebi nose klicu iz koje može da proklija baš ta istina koju (misle da) ne žele da prihvate.
Makavejev je bio komunista u mladosti. No, vrlo brzo se razočarao u komunističku „praksu“. Studirajući psihologiju, istražujući djela Karla Marksa, Eriha Froma, Sigmunda Frojda i Vilhelma Rajha, locirao je problem ideološkog prostituisanja ideja. I spremio se za obračun sa mladalačkim dogmama.
Počeo je da vjeruje da svaka ideologija pretvara građane u nekrofile, a države u pogrebna preduzeća. I osjetio potrebu za metafizičkom subverzijom u društvu u čijem je srcu napipao gigantski moralni čir...
Uzmimo, kao primjer, film „Ljubavni slučaj“ sa nagom Evom Ras potrbuške ispruženom na krevetu, sa crnom mačkom na zadnjici... Pitaćete: „Pa zar je to bila ta famozna opasnost po komunizam?“ Jeste, i te kako. Jer, ta čuvena scena jeste mazna i zavodljiva, ali zlosutna i kobna u isti mah. U njoj je protkana suština Frojdovog stava da su seksualna želja, nagon za reprodukcijom i užitkom glavna sila koja nas oblikuje. Sila jača od bilo koje društvene obaveze, narodnog boljitka i ideologije...
Proslava života
Hoće li biti reforme čovjeka, pita Makavejev u istom filmu. Hoće li novi čovjek zadržati i neke stare organe? Režiser pita i odgovara manijakalnim montažnim šokovima, miksanjem dokumentarnih i igranih snimaka, neumjesnih pjesama, šaljivih stihova Duška Radovića, tjeskobnog izvlačenja naduvenog ženskog leša iz Rimskog bunara, čijoj se mističnosti divio i jedan Hičkok...
Makavejev nema potrebu za šund katarzama: da mu stotine duševno mrtvih građana u bioskopu nariču nad sopstvenom sudbinom. Za njega je svaki kadar subverzija, ujed za srce, korbač koji tjera mozak u galop, pokušaj da cimne i izbaci gledaoce iz zone komfora. Za njega je smisao filma proslava života, ljubavi, biologije, nagona za samoodržanjem, preispitivanje (nikako poništavanje!) smisla najveće utopije svih vremena – komunizma.
U drugom Makavejevom filmu, remek djelu „W. R. Misterije organizma“, koje je zapalilo Kan 1971, staljinovski lik Vladimir kaže: „Moj rad traži me celog, bez ostatka. Ne može se živeti polovično. Nije časno umirati od ljubavi. To je sebično, buržoaski. To je životinjski zoologizam!“
Reforma čovjeka
U ovom citatu krije se čitava tragedija velikog Maka, čiju je egzistenciju i socijalistička uvjerenja duboko poljuljao osjećaj da, ipak, ne postoji ništa časnije od umiranja od ljubavi. Da je njemački psiholog Vilhelm Rajh u pravu kada kaže da je svaka ideologija pogrešna zato što traži od pojedinca da se odrekne lične slobode da bi narod postao „slobodan“.
Da smisao lične egzistencije ne može da bude samo socijalna revolucija. Da je nehumano tražiti od bilo koga da odvaja užitak od misli, jezik od tijela, ljubav od rada. Da je seksualna apstinencija uništila Oktobarsku revoluciju. I ukratko, da je komunizam ideologija samoubica.
Džaba su „Misterije organizma“ branili Danilo Kiš, Rajko Grlić, Srđan Karanović, Miša Radivojević, svi pristojni i časni intelektualci koji su 1971. godine živjeli u Jugoslaviji. Niko ih nije slušao: film je u to doba služio kao moneta za političko potkusurivanje. I nije bilo realno da ih iko sasluša... Jer, Makavejeva anatomija ideološkog orga(ni)zma bila bi gorka pilula i da se rodio u nekoj drugoj državi.
Nema tog naroda i zemlje, osim možda Francuske, koji bi lako prihvatili tezu da je seksualna revolucija – početak svake promjene. Naročito u doba kada su svi polagali nadu u reformu i „novog čovjeka“...
Makavejev je poslije zabrane napustio zemlju, tu „kombinaciju zatvora i cirkusa“, i otišao u Pariz sa suprugom Bojanom Marijan, koja je imala velikog udijela u stvaranju njegovih filmova. Uslijedili su: sjajni „Sweet Movie“ (1973), „Montenegro“ (1981), „Koka-kola kid“ (1985), „Manifesto“ (1988) i „Gorila se kupa u podne“ (1993), svaki poseban na svoj način, ali nijedan, osim možda prvog, ni primaći masterpisima sa početka karijere.
Pitanje časti
Ako ne računamo danski omnibus „Danish Girls Show Everything“ (1996), projekat na kom su sarađivali čuveni Mika Kaurismaki, Makavejev i više od deset evropskih režisera – dokumentarno-igrani „Rupa u duši“ simbolično je zaokružio karijeru velikog Maka.
Ovaj predivni film, dostupan na Jutjubu, donosi priču i o čovjeku i o zemlji koje više nema. O onom ko se zove Dušan – a ima rupu u duši. Makavejevska montaža, specifičan spoj zastrašujuće ozbiljnosti i izuzetnog humora prožimaju svaki kadar – od razaranja mostarske ćuprije, preko prasenceta sa nalakiranim noktima koje trčkara holivudskim Bulevarom slave, do pomenutog momenta na brodiću sa Rambom.
Iz svake izgovorene riječi jasno je da se Makavejev nikada nije oporavio od gubitka, nestanka velike domovine, ali da i dalje nosi u sebi vedrinu, ljubav i intelektualnu razigranost sa početka karijere. I da će je prenositi dalje – makar na ljude, ako već ne može na veliko platno. Na one filmske luče poput sjajnog Džošue Openhajmera, režisera dokumentarnih, za Oskara nominovanih remek djela „The Act of Killing“ i „The Look of Silence“, kom je bio mentor na Harvardu.
Maka će takvog pamtiti prijatelji, kolege, studenti, ljubitelji filma. Zato ni riječi više o državi u kojoj je vijest o smrti velikog Dušana Makavejeva bila posljednja u dnevniku. Ni riječi više, jer to je - životinjski zoologizam. A časno je umirati od ljubavi...
GRLIĆ: Staljin je prevario Maka sa drugom ženom
Godine 2013, u intervjuu za Pobjedu, režiser Rajko Grlić govorio je o pripadnicima „crnog talasa“ sa poštovanjem, odbacujući tvrdnju da su njihova ostvarenja bila na cijeni samo zbog toga što su zabranjivana. Naveo je da Makavejev, Petrović i Žilnik pripadaju posljednjoj generaciji režisera koji su se razočarali u revoluciju.
- Uvijek sam govorio Makavejevu: „Ti si našao Staljina u krevetu sa drugom ženom. Tebe je on strašno razočarao.“ Ja sam posmatrao Staljina kao Mikija Mausa, kao crtanog lika. Mene nije prevario. Zbog toga smo različito poimali svijet – kazao je Grlić.
FOTO: pinterest.com / imdb.com / Knjiga „Filmus“ Slobodana Šijana
