Piše:Vukota VUKOTIĆ,istoričar
Samo Žitije svetog Cezara, jedan je od najstarijih ranohrišćanskih spisa sa ovih prostora. Pored njega iz ovog perioda bilježimo još samo pomen na episkope Salone - Tita i Hermesa - o kojima smo već govorili. Ovo žitije donosi Danijele Farlati u svom znamenitom djelu „Illyricum sacrum“ u tomu VII koji se odnosi na crkve Praevalitane.
Značajno je istaći, da je u to doba Drač bio prema crkvenoj jurisdikciji podređen Duklji kao crkvenom sjedištu, pa svakako da i ovo žitije spada u djela praevalitanske književnosti. Pored Farlatija dračkog episkopa Cezara pominje i Gams u svom djelu (Pius Bonifatius Gams, Series episcoporum ecclesiae catholicae, Grac, 1857).
PRIMJERI PAGANSKE KNJIŽEVNOSTI
Mada je hrišćanstvo brzo uhvatilo korijene na Istočnoj obali Jadrana, još duga tri stoljeća moraće da se bori za svoj status u Rimskom carstvu. Oficijelno paganstvo držaće čvrsto svoj primat u stanovništvu. Kao primjer književnosti i tog dijela naroda sa ovog prostora, navodimo jednu pjesmu posvećenu bogu Medauru, koja je nastala daleko od Praevalitane, ali čiji je autor sa ovih prostora.
Ona glasi: „O Ti, koji obitavaš na Eacidskim / Zidinama Risinija tvrđave / U Dalmaciji, zajednički Laru / Našega naroda, / Medaure, koji si svet kako u otadžbini / Tako i ovdje, jer te molim / Da iste skromne hramove / Primiš kao svoje, Ti koji si / Tako velik u svojoj pojavi, / Ti pod kojim se, obuzdan / Tvojom ljevicom, konj / Propinje u vazduh, / Dok tvoja druga ruka podignuta / Pored uva sije smrt. / Takvog te, kao već / Određeni konzul, u ovo / Sjedište smjestio Tvoj rob / Koji ti odaje poštu, / Poznat ratnom gradivu, i / Tebi Cezare Marko, / Uvjek istaknut u / Prvom bojnom redu. / II. pošto je primio konzulat... / Živu sliku očinskog duha / Kako sa obuzdanog konja baca koplje / Tebi, Medaure, posvećujem / Tvoj Medaurije.
SREDIŠTE KULTA
Pjesma koju je legat i konzul (consul designatus) Medaurije iz Lambeza u Sjevernoj Africi, Žitije svetog Cezara, jedan je od najstarijih ranohrišćanskih spisa sa ovih prostora. Donosi ga Farlati u svom znamenitom djelu „Illyricum sacrum“ u tomu VII koji se odnosi na crkve Praevalitane.
Značajno je istaći, da je u to doba Drač bio prema crkvenoj jurisdikciji podređen Duklji kao crkvenom sjedištu, pa svakako da i ovo žitije spada u djela praevalitanske književnosti porijeklom iz Risna, posvetio bogu Medauru čiji je kult bio poštovan u Risnu.
On je službovao za vrijeme cara Marka Aurelija (161-180). Bog Medaur je konjičko božanstvo čije je središte kulta bilo u Risnu. Velika sličnost sa tračkim božanstvima takođe prikazivanim na konju, koja su slavljena u Meziji, Trakiji i Panoniji. Na brojnim reljefima prikazan je kao konjanik ogrnut halmidom koja leprša. U desnoj ruci drži kratko koplje, a u lijevoj uzde, štit i liru. Pored njega obično su na reljefima prikazivani i drvo sa obavijenom zmijom i ara na koju je konj stavio prednje noge. Ponekad pored njega trče psi (Miraš Martinović, Putevi Prevalise, CID, Podgorica, 1999, str. 19-20).
PLOČA IZ DOLJANA
Ovoj himni posvećenoj bogu Medaurusu, možemo pridodati još jedan primjer književnosti Praevalitane, ovoga puta zaista nastalom na njenom tlu. Riječ je o epigrafskom spomeniku, ploči, koja je pronađena 1889. godine u Doljanima kod Podgorice.
Originalna ploča danas nije sačuvana, ali sačuvana su arhivska dokumenta u kojima se opisuje njen izgled i sadržaj. Ono što je interesantno, je činjenica da je ploča nađena u okviru jedne od bazilika u Doljanima, arhiepiskopskog sjedišta Praevalitane. Natpis na pronađenoj ploči dat je na gornjoj fotografiji (Vukota Vukotić skreće pažnju da u trećem redu natpisa, postoji i znak nalik okrenutom grčkom slovu lambda, za koji nemamo simbol kojim bismo ga predstavili - prim. prir.)
Još u vrijeme kad je ploča nađena, pokušalo se sa prevođenjem teksta uklesanog na njoj, ali nije se došlo do pouzdanih rezultata. Prema jednoj od četiri verzije prevoda, u trećem redu teksta spominje se kult sirijskog boga Vaala, kome je ploča posvećena.
Na osnovu toga, starost teksta procijenjena je oko I vijeka n.e., ali druge varijante prevoda daju različitu starinu, od III do VII vijeka. Najznačajnije u svemu je činjenica da je ploča bila dio ranohrišćanske bazilike, što može da posvjedoči o religijskim prilikama u Praevalitani u kasnoj antici. Kako se tekst ploče definitivno odnosi na žrtvu u čast mrtvih, a ploča je bila dio bazilike, možemo izvesti zaključak o relativno mirnoj koegzistenciji paganskih kultova i hrišćanske vjere u Praevalitani u periodu od III do V vijeka.
Mnogi istraživači su u naznačenom periodu vidjeli odsustvo hrišćanstva sa ovih pros t o ra , p o z i va j u ć i s e n a nedostatak istorijskih izvora, ali ovakvi primjeri, iako rijetki, ipak govore o mirnom bivstvovanju više religija.
HRIŠĆANSKA KNJIŽEVNOST
Postignuti međuvjerski sklad u Praevalitani, jedino je objašnjenje za nastupajuće događaje. Prvi hrišćani širili su svoje zajednice duž provincije, uz možda, prećutnu saglasnost vlasti. Još jedan primjer koji može da posluži kao dokaz ove teze je i epigrafski spomenik iz Boke na kojem je prikazana rimska porodica, ali je jedan član odvojen krstom, što je protumačeno da je primio Hristovu vjeru (Istorija Crne Gore, Tom I, str. 256).
Sve ovo nas navodi na zaključak da su jake porodične, eventualno plemenske veze, još od ilirskih vremena, bile specifičnost Praevalitane. Poštujući moć tih veza, u provinciji su se vlasti dosta drugačije ponašale u odnosu na druge djelove Carstva. Sama Duklja je bila trgovački, kosmopolitski grad, kao i bilo koji drugi rimski grad tog doba, ali veze sa unutrašnjošću i lokalnim stanovništvom činile su da provincijalne vlasti s oprezom postupaju u ovakvim pitanjima.
Jedino tako može se objasniti činjenica da za prva tri vijeka, koliko je hrišćanstvo provelo u ilegali, na području Praevalitane nema primjera mučeništva. Iako je ovaj podatak, o nepostojanju mučenika, mnoge istraživače naveo na zaključak da je Hristova vjera na ovim prostorima samo sporadična pojava, to se kosi sa postojanjem hrišćanskih bogomolja koje su nađene. Iz tog razloga, čini se jednostavnije rješenje da Hristov nauk jeste bio van zakona, ali sprovodeći politiku na lokalnom nivou vlasti provincije nijesu htjele, ili mogle, da progonom izazivaju postignuti društveni sklad.
PORAST PRODUKCIJE SPISA
To je omogućilo prvim hrišćanskim zajednicama da nastave svoj rad i prežive od careva pokrenute progone. Čak i u vrijeme Dioklecijanovih progona, započetih 286. godine, nije bilo zabilježenih mučenika, mada je tome doprinijela i činjenica da Praevalitana nije bila pod jurisdikcijom cezara Maksimina Daje i Likinija koji su ih sa svom žestinom sprovodili. Najzad, Milanskim ediktom, car Konstantin omogućio je slobodno ispovijedanje Hristove vjere, pa u kratkom roku, početkom IV vijeka, imamo podizanje više crkava na tlu Praevalitane.
Zajedno sa slobodom vjere i gradnjom bogomolja, došlo je do porasta produkcije spisa sa religijskom tematikom. Radi zadovoljenja potreba episkopije umnožavana su i prepisivana postojeća teološka djela, žitija mučenika, a povećava se i korespodencija sa drugim crkvama.
