Piše: Milorad PUSTAHIJA
Najava „Okruglog stola o pomirenju“ u organizaciji predsjednika Udruženja pravnika, gospodina Branislava Radulovića, probudila je u meni iskreno interesovanje, te sam ispratio sve medijske izvještaje o tome.
Bilo je respektabilnih i dobronamjernih učesnika u ovoj priči, ali i onih drugih kojima tu zaista nije mjesto. Ali, OK i to je Crna Gora. Naravno da je sve to završilo tugaljivo i ne čudi me oštar i glasan komentar profesora dr Radovana Radonjića na kraju okruglog stola. Na kraju nije bilo jasno ni ko je tu sa kim i oko čega u sukobu, niti na kojim premisama treba da se miri, kao ni šta je ko spreman žrtvovati od svojih polaznih stavova radi pomirenja. Da li je takvo pomirenje zaista moguće?
Možete li zamisliti pomirenje kada vam nadobudni komšija startuje suprugu i, umjesto da ga izmlatite ili tužite sudu, vi se dogovorite kojim će danima u sedmici koji od vas spavati sa vašom suprugom? Nemojte se smijati, jer kako se dogovoriti da li vi postojite ili ne postojite i da li imate pravo na otadžbinu, državu i naciju i ustavni poredak, ili kako naši političari to zbirno zovu identitet. Za nas bi to trebalo biti isto ili jače poniženje nego ono šaljivo iz prethodnog seksističkog primjera. Na tom okruglom stolu profesor i paroh Gojko Perović je izgovarao pristojnim tonom zaista čudnovate stavove.
On se decidno založio za sekularizam u Crnoj Gori i da država nema pravo da se miješa u crkvene poslove, organizaciju i nadležnosti pa ni u vlasništvo nad imovinom i prihode crkve. Ali, nijednom riječju nije pomenuo da sekularizam ne dozvoljava miješanje crkve u politiku, a kamoli eksplicitnu kleronacionalističku harangu sa pozicija interesa strane države i da ne osjećaju čak ni obavezu da se registruju u Crnoj Gori.
Nećemo ovaj put o kanonima i pravu na autokefalnost jer Srpska crkva može da bude i protiv ukrajinske autokefalije i da udvorički maše repom Ruskoj crkvi i da ostane u euharistijskom jedinstvu sa Carigradskom patrijaršijom.
Bojim se da će se sve to morati odriješiti poput Gordijevog čvora. Zatim genijalna teza o dvije prirode crnogorske nacionalnosti, srpskoj i crnogorskoj. S tim, što je srpska priroda ona drevna i iskonska, da ne kažem ontološka, a crnogorska više kao geografska odrednica. Nešto kao šumadinac ili južnoprugaš ot Vranje. Zatim isticanje da u svim anketama tokom niza godina njegova crkva uživa najviše povjerenja među crnogorskim institucijama.
Zaboravlja da se u sekularnim državama crkva ničime ne može porediti sa vladom, ministarstvima, zdravstvom, pravosuđem i drugim državnim i društvenim institucijama. Da li ste čuli slučajno javno izneseni stav crkve u Francuskoj o pobuni „Žutih prsluka“ ili, ne daj Bože, vidjeli nekog biskupa ili kardinala kako predvodi demonstrante? Naravno - ne. Ove ankete su inače blesave jer mjere neuporedive stvari.
Mora se mjeriti isto istim, jer bi u protivnom u anketi o najmarkantnijem ženskom liku, između Marije Kiri, Hane Arent, Majke Tereze, Angele Merkel i Jelene Karleuše u regionu sigurno pobijedila Karleuša ukoliko bi se našla anketarska budala da ih stavi u istu kategoriju. Ovi naši su neprestano iznosili evropske vrijednosti kao putokaz za pomirenje, kao da išta od toga kod nas realno postoji u praksi, i kao da se ne trebaju miriti sa ljudima euroazijskog uma i ubjeđenja, čije neurone u mozgu evropske vrijednosti žuljaju poput tumora.
Teško da tu može doći do nekog pomirenja i nikad u istoriji nije dolazilo do pomirenja između dijametralno suprotnih opredjeljenja. Uvijek su pobjednici nametali svoju verziju mira. Ali, postoji i drugi put koji je kroz istoriju dovodio do najblistavijih ostvarenja ljudskog roda, a to je nemirenje.
Da, snažno i iskreno nemirenje umjesto nategnutih kompromisa i pomirenja. Nemirenje sa siromaštvom, zaostalošću, neznanjem, primitivizmom, nasiljem, nejednakostima svih vrsta, kleronacionalizmom i fašizmom; nemirenje sa lažima, kriminalom, korupcijom i nasilnom dominacijom čovjeka nad čovjekom...
Ako bismo se složno ne mirili sa ovim i sličnim stvarima, prije bi došli do neke nove misli koja će nam dati trajnije obostrano dobitno (win-win) rješenje, za razliku od neiskrenih pomirenja kratkoga daha. Iako duboko razočaran ovom pričom o pomirenju, odajem priznanje ljudima koji su je započeli.
Svaki, pa i najduži put uvijek počinje prvim korakom i možda nas nastavak ovog puta dovede do snažnog nemirenja sa lošom sadašnjošću.
