Kad bi Stenli Kjubrik sada mogao da vidi politička dobacivanja Donalda Trampa i Kim DžongUna, bez sumnje bi se nasmijao i dodao: „Ma, što sam vam rekao“...
Inteligentni režiser je više puta tokom karijere djelovao poput nekog tarot majstora koji dolazi do budućnosti vračanjem, bez pola muke.
Godine 1964. lansiranjem hladnoratovske satire „Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb“, Kjubrik je dokazao svijetu ne samo to da u njemu leži goli kvalitet, već i da vrlo ozbiljne teme zahtijevaju golu komediju.
Glumački manijak
- Ljudi, ne možete ovdje da se bijete. Ovo je ratna soba! – viče iz mozga fiktivni predsjednik SAD-a Merkin Mafli.
Ovo možda jeste bila najzanimljivija uloga Pitera Selersa, ali popularni komedijaš imao je još dva zadatka u Kjubrikovom ostvarenju. Konstantno mijenjanje tri uloge sigurno nije bio lak posao. Još kada znate da je improvizovao većinu replika, onda vam i nije tako čudno to što je ovaj pinkpanterovski manijak postao prvi glumac ikada nominovan za Oskara za tri različite uloge u istom filmu!
Pored pomenutog šefa države, Selers je odigrao i kapetana Mandrejka i ne tako popularnog luckastog doktora Strejndžlava, eksperta za nuklearno naoružanje. Da stvar bude još luđa, Selersu je bila namijenjena i četvrta rola (!), majora američke vojske iz Teksasa. No, na kraju se zadovoljio tumačenjem „samo“ tri lika.
Polazna tačka
Nego, do konačnog filma je bilo teško doći. Glavni potencijalni krivac za to bio je Piter Džordž, autor knjige „Crvena uzbuna“, od koje je Kjubrik krenuo. Nego, famozno djelo poslužilo mu je samo kao polazna tačka. Popravljajući scenario, Kjubrik je skrenuo sa ozbiljnosti teme Pitera Džordža, bivšeg oficira britanske vojske, i pretvorio priču u golu satiru.
Iako se piscu „prepravka“ inicijalno nije dopala, shvatio je da su druge opcije za njegov hladnoratovski roman vrlo tanke i da mora da pomogne Kjubriku u kreiranju ove specifične ratne satire. Ni režiser nije bježao od odgovornosti, pa je prije snimanja pročitao približno 50 ozbiljnih knjiga o nuklearnom naoružanju. Takva kombinatorika donijela nam je jednu od najboljih političkih filmskih satira svih vremena.
Iako je projekat bio gotov već krajem 1963. godine, Kjubrik i ekipa su se s pravom zaustavili nakon ubistva Džona F. Kenedija, tadašnjeg predsjednika SAD-a. Bilo im je jasno da poslije atentata u Dalasu mnogi neće biti raspoloženi za smješkanje uz crno-bijelu hladnoratovsku zavrzlamu.
Ista situacija
Odlaganje premijere za 29. januar naredne godine i ubistvo predsjednika doveli su do neplaniranog kidanja filma. Možda i najinteresantnija izbačena scena odvijala se u famoznoj „ratnoj sobi“, gdje je Kjubrik prvobitno smjestio ključnu „borbu sa pitama“ Amerikanaca i Sovjeta.
Previše farsična scena morala je da leti napolje. No, s druge strane, Kjubrikova „ratna soba“ zadržala je sve druge efektne elemente- veliki sto pun hrane na zelenoj površini i političare koji se igraju sa sudbinom zemlje kao da igraju poker. Ni sadašnji pogled na ozbiljnost situacije o nuklearnom naoružanju nije daleko od ove satirične fotografije.
Ova tamna soba satire, jasan element političkog apsurda, rijetko je viđen koncept u istoriji filma. Iako je Kjubrik, navodno, bio vrlo uplašen zbog mogućeg nuklearnog rata, izabrao je više nego adekvatan način da se poigra sa realnošću. To nas dovodi do čudnjikavog pitanja: zbog čega se sada, u vrlo apsurdnom političkom vremenu, neki filmski autor ne bi pozabavio ovom temom i servirao nam kvalitetnu satiru, kad je Kjubrik to uspio ovako, prije 55 godina?
L. MURSELJEVIĆ
