Novinar, profesor crnogorskog jezika i književnosti, zaljubljenik u umjetnost, pogotovo književnost i film, građanski aktivista– Podgoričanin Miroslav Minić u razgovoru za Pobjedu kaže da obrazovni sistem napreduje i pruža sve više mogućnosti mladom čovjeku, ali i nastavnicima i nada se da će doći dan kada će ocjenjivanje, makar u osnovnoj školi, biti prošlost.
Miroslav Minić jedan je od ovogodišnjih dobitnika nagrade iz Fonda za talente i kvalitet, koji je uspostavilo Ministarstvo prosvjete kao podršku najboljim đacima i nastavnicima. Smatra da je Fond značajna novina koja će dodatno motivisati i učenike i predavače.
PREDRASUDE
- U vremenu u kojem živimo kod nas mnoge profesije nijesu više toliko poželjne, pa ni poziv učitelja, nastavnika, profesora. Kad uzmemo za primjer Finsku ili Estoniju, gdje je ovaj poziv jedan od najzanimljivijih i posao je koji mnogi ljudi žele da rade, čak i 10 puta više nego druge, tek onda vidimo koliko je ovdje ta profesija na marginama. Zato vjerujem da će Fond, kolikotoliko, uticati na promjenu svijesti. Ovo je prvi put da se učenici i profesori stimulišu. Vidimo djecu koja se muče, takmiče, uče, dobijaju peticu i na kraju Luču, upišu fakultete kao i sva druga djeca koja se možda i nijesu toliko trudila i mučila. Sada, kroz Fond, imamo mogućnost da napravimo razliku, da talentovani i kreativni đaci i profesori budu nagrađeni za svoj rad – kaže Minić.
Zabluda je i predrasuda, koju je i sam imao, da je posao nastavnika lak. Ljudi misle, dodaje on, da je posao profesora da ode u školu, odradi dva-tri časa, a onda uživa u mjesec dana odmora zimi i tri mjeseca ljeti.
- To uopšte nije tako. Svi mnogo i naporno radimo u školi, imamo mnogo vannastavnih aktivnosti, ali to javnost ne zna– ističe Minić.
Kada je odlučio da počne da radi u školi, svi prijatelji bili su iznenađeni.
- Govorili su: „Kako ćeš ti da uđeš u učionicu? Da li ćeš ti moći da budeš autoritet učenicima? Ti nijesi strog. Tebe će da snađu...“ Poslije samo nekoliko dana provedenih u učionici zaljubio sam se u ovaj posao– priča Minić.
Pripravnički je odradio u Srednjoj trgovinskoj školi u Podgorici, gdje je ostao još dvije godine. Priča da je odmah ostao fasciniran nastavničkim pozivom.
- Mnogo predrasuda koje sam imao urušile su se. Kao ona da današnje generacije nijesu kao mi - to je priča ljudi koji počinju da stare duhom. Kako je sve bilo bolje nekad... Kad uđeš u učionicu, ako ne voliš mladost, ako je ne razumiješ, ako je ne osjećaš, onda to nije mjesto gdje treba da radiš. Slušam intuiciju. Trudim se da razumijem đake, da vidim što je to što im smeta, što im fali, što ih zanima, na koji način da ih zainteresujem... Srušio sam predrasudu da su u srednjim stručnim školama loši đaci, koji će da se bave zanatima i koje ne interesuje književnost, umjetnost... Kada kreneš sa njima u razgovor, ako zanemariš predrasude, ako im daš šansu da pokažu kvalitet i potencijale koje imaju, ti prepoznaješ učenike koji nekada možda nijesu bili motivisani da uče i primjećuješ svojevrstan preporod kod njih – priča Minić.
Priznaje da, ipak, postoji razlika između stručnih škola i gimnazija. Kaže da je to, prije svega, zbog toga što u gimnaziji ima „mnogo više ljepših predmeta, više izbornih predmeta“, što ga posebno raduje.
- Mi smo o tome maštali. Gledali smo američke filmove gdje se u školama biraju izborni predmeti, što bi ti volio da učiš, a što ne bi... Maturanti sada imaju osam časova izborne nastave sedmično, što je predivno – dodaje naš sagovornik.
(opširnije u Pobjedi)
