Tim poslom počeo je da se bavi prije skoro 20 godina, nakon smrti novskog oriđinala, popularnog dimnjačara Rudija Karudžića Njunja.
– Nekoliko godina poslije njegove smrti vidio sam da nedostaje to zanimanje. Uzeo sam malo knjiga, pročitao šta treba i počeo. Sam sebe sam hrabrio da ja to mogu, jer peo sam se svuda, pa ću sigurno moći i po krovovima. Onda sam nabavio alat, male i velike kugle, njih desetak, lance, četke i još dosta toga. Kada sam počeo da radim imao sam dosta problema zbog neiskustva, pa se dešavalo da sam zapušim dimnjak ne znajući kako se to radi. Vremenom sam mnogo naučio i danas mi se to ne može dogoditi – kaže ovaj svestrani Novljanin.
PREGLED
Objašnjava da, kada dođe, prvo pogleda iznutra da li je dimnjak prohodan, pita vlasnike da li su nešto sami radili. Onda tek počinje da čisti.
– Nabavio sam kamere i raznu drugu opremu da mogu bolje da vidim unutrašnjost dimnjaka. Ima puno toga, četke, rotaciona sajla koju sam skoro kupio, i s kojom često čistim dimnjake koji se zapeku, koji su puni katrana. Mnogi ljudi znaju koliko je važno čistiti redovno dimnjake, ali ima i puno onih koji misle da je dovoljno to raditi na dvije, tri godine. Zovu me i poslije pet godina. Takođe, ljudi ne znaju pravilno da upotrebljavaju šporete, pa osim što čistim dimnjake dam im uputstvo. Mnogi misle da mokra drva začepljuju šporet, što nije tačno. To je samo neznanje u loženju, odnosno doziranju vazduha u šporetu – priča Martineti kako je savladao sve tajne tog zanata.
Poziva ima sve više, što potvrđuje da se i na primorju građani vraćaju grijanju na drva.
– Najviše koriste drva, a u posljednje vrijeme prelaze i na pelet. Treba i to čistiti, ali ne u mjeri kao kad se koriste drva – objašnjava Martineti.
Za njega je nevjerovatno da se u posljednje vrijeme grade kuće i zgrade bez dimnjaka.
– Nekada se zgrada nije mogla primiti bez pečata dimnjačara, danas to niko ne traži – navodi novski dimnjačar ili kako voli da kaže, „špacakomin“.
EVIDENCIJA
Vodi preciznu evidenciju kad je, kod koga, na kojem krovu i u koje doba bio, međutim, ne zna tačan broj intervencija. Riječ je sigurno o stotinama, možda i hiljadu. Na pitanje da li je ikada osjetio strah kaže da jeste, jer na krovu „nikada niste sigurni a ima jako puno loših krovova“.
– I danas me je strah, ali to je pozitivan strah, što znači da imam veliki respekt za krov. Strah postoji u toj mjeri da budem oprezan – kaže Martineti i kroz smijeh odgovara da će se baviti tim poslom „sve dok bude mogao mrdati“.
Tom nimalo jednostavnom i rizičnom poslu Martineti je odlučio da da novu dimenziju, svaki izlazak na krov dokumentovao fotografijom „hvatajući“ i okolnu panoramu. Napravio je više od 700 fotografija , a oko 50 izdvojio za izložbu koju je upriličio prije tri godine . Nazvao ju je simbolično „Krovovi“.
Zna li Mira da vas žene toliko zovu
Zoro tvrdi da bi za svaki dimnjak u Novom mogao napisati priču, a uz priču dodati i po anegdotu. Nedavno ga je, priča, jedna mlada komšinica pitala: „Čika Zoro, zna li Mira da vas žene toliko zovu?“ Zovu dimnjačara ne zovu mene, odgovorio je kroz smijeh.
- Desilo se i da sam došao da očistim dimnjak na poziv jedne sugrađanke koja me je upozorila da je stan svježe okrečen. Odem na krov, spustim jednu, drugu kuglu, lanac, četku... Kada sam završio siđem ponovo do stana, otvara mi žena potpuno crna. Izvinim se, mislim da sam pogriješio. Međutim ona kaže: „Zoro, u redu je...“ Ona je, dok sam radio, iako sam je upozorio da to ne čini, otvorila šporet i sva ona garež se prosula po kući. Džaba je krečila - prisjeća se Martineti.
Pamti i situaciju koja mu se desila kada je čistio dimnjak kod jedne Ruskinje.
- Kad sam se pojavio na njenim vratima ona kaže: „Ooo, trubačist, trubačist…“ Ja se mislim, kako ona zna da sviram trubu, pa odgovorim: „Da, sviram trubu, trubač“. Kada je ponovila „trubačist“ i počela da pokazuje na četke, shvatim da se na ruskom dimnjačar kaže trubačist – priča osmjehujući se jedini dimnjačar u Boki.
Njunjo, novski oriđinal
Dimnjačari, kažu, donose sreću. Da u to mnogi vjeruju dokazuje bronzana statua novskog dimnjačara Rudolfa Karudžića Njunja čiji posao Zoran Martineti nastavlja. Statua je prije nekoliko godina postavljena u samom centru grada. Brojni turisti vole da fotoaparatom ovjekovječe trenutak uz Njunja, a mnogi protrljaju nos ili dugme na njegovom bronzanom obličju, vjerujući da baš tako prizivaju sreću.
