Njegovo reagovanje objavljujemo u cjelosti:
„Sa žaljenjem konstatujem da je i pitanje obnove Vladičine kule ili Zimovnika Svetog Petra Cetinjskog na Karuču ovih dana iskorišćeno za neosnovane napade na Crkvu i javno poricanje njenog neotuđivog prava da učestvuje u postupcima u skladu sa važećim propisima Crne Gore. Nije mi pojmljiv, a ni prihvatljiv pristup koji suštinski negira i potire pravni poredak Crne Gore.
Nemam ništa protiv što je pitanje obnove Vladičine kule na Karuču postalo interesantno i za Pobjedu, Portal Analitiku, pa čak i za Fondaciju „Sveti Petar Cetinjski“. Nije sporno ni to što i oni vide da bi bilo lijepo i značajno da se taj crkveni objekat obnovi. Ali, po mom mišljenju, nije dobra neobaviještenost, površnost, jednostranost, nedobronamjernost i ostrašćenost koja je vidljiva u objavljenim tekstovima.
UPRAVNI POSTUPAK
Ne bih ovdje o tome što jedan dio javnosti u otvaranju jednostavne priče o obnovi ruinirane Vladičine kule na Karuču i napadima na Crkvu vidi pokušaj skretanja pažnje sa priče o ozbiljnim i vrlo argumentovanim optužbama i krivičnim prijavama zbog krađa i pelješenja brojnih zbirki i depoa Narodnog muzeja Crne Gore. Iznenadio sam se kada sam kao punomoćnik Mitropolije u upravnom postupku o Vladičinoj kuli, koji se vodi pred Upravom za zaštitu kulturnih dobara, preko Pobjede i portalâ saznao da iza čitave akcije stoji Fondacija „Sveti Petar Cetinjski“. Jer, ta organizacija se u spisima predmeta nigdje ne pominje!?! Ona ne postoji kao učesnik u postupku. S druge strane, Fondacija se kao svjetovna organizacija ovih dana predstavila kao da je riječ o Fondacijskoj, a ne o Vladičinoj kuli.
Po toj logici, za neke je izgleda dovoljno da osnuju neku fondaciju ili nevladinu organizaciju sa glasovitim nazivom, pa da se onda traži sve što je vezano za ličnost po kojoj je fondacija ili nevladina organizacija nazvana. Zaista, vrlo kreativno, ali daleko od realnosti društvenog i pravnog poretka!
Kad sam već kod Fondacije „Sveti Petar Cetinjski“, red je da podsjetim javnost da smo nedavno, preko istih medija, saznali da je prof. dr Živko Andrijašević, predsjednik Upravnog odbora Fondacije, obavijestio javnost da nije u mogućnosti da sazove redovnu godišnju Skupštinu, jer je, kako je naveo, jedan od njegovih činovnika „zaplijenio pečat i dokumentaciju Fondacije“. Ne samo da nije mogao da organizuje Skupštinu Fondacije nego nije mogao ni da pošalje pozivnice malobrojnim članovima. Takođe, javnost je obavijestio da Fondacija „nema ni ovlašćeno lice“. Teško je naći logiku u činjenici da bi crkveni objekat da obnavlja organizacija koja ne može da okupi svoje članove na svoju godišnju Skupštinu!
Bespredmetna je polemika sa organizacijom čiji je predsjednik javno priznao da Fondacija nema ovlašćeno lice. Ipak, radi javnosti ukazujem da je priča o obnovi Vladičine kule na Karuču vrlo jednostavna. Mitropolija je, u saradnji sa Crkvenom opštinom Riječke nahije, još prije desetak godina pokrenula pitanje obnove Vladičine kule na Karuču. Postupak je okončan pravosnažnim rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara, a izrađen je i odobren i Konzervatorski projekat. I sada, iz nebuha, Fondacija bez ovlašćenog lica se javlja kao navodni inicijator postupka za dobijanje već dobijenih i odobrenih konzervatorskih uslova i projekta!?! Pa se još i izražava i čuđenje što je, po našoj žalbi, poništeno nezakonito rješenje.
OBMANA
Demonstracija neznanja vrhuni u navodu da je rješenje kasnije dostavljeno Sekretarijatu prijestonice „najvjerovatnije da se Srpskoj crkvi pruži dovoljno vremena da uloži žalbu na predmetno rješenje“!?! Radi edukacije pravnički neznavenog sočinitelja prednjih navoda, navodim da rok za žalbu Mitropolije kao stranke u postupku ne teče od dana kada prijestonica primi rješenje kao pojedinačni pravni akt nego svakoj stranci teče rok za žalbu od dana prijema rješenja bez obzira na drugu ili koju već stranku.
Neko nekoga u dosadašnjim pisanijama Fondacije bez ovlašćenog lica dobrano obmanjuje! U saopštenju Fondacije od 31. decembra 2018. je navedeno da je „zahtjev za dobijanje konzervatorsko-restauratorskih uslova podnio Sekretarijat za uređenje prostora i zaštitu životne sredine prijestonice Cetinje na prijedlog Fondacije Sveti Petar Cetinjski 12. oktobra 2018“. A u zahtjevu navedenog Sekretarijata br. 05-351/18-1588, koji je dostavljen Upravi za zaštitu kulturnih dobara 19. septembra 2018. (dakle, skoro mjesec dana ranije), stoji da se Sekretarijatu tim povodom obratilo Ministarstvo kulture, a ne Fondacija „Sveti Petar Cetinjski“. U posjedu sam i navedenog zahtjeva Ministarstva kulture. Nema ni pomena o Fondaciji ili njenim zavađenim frakcijama! Da ne bi bilo novih optužbi da „neko iz administracije radi za Srpsku crkvu“ dužan sam da navedem da sam citirana dokumenta dobio kao punomoćnik Mitropolije u postupku.
Vjerovatno je sada i ministar kulture Aleksandar Bogdanović zreo da od novih kreatora i branitelja identiteta bude proglašen za sumnjivo lice! Šalu na stranu, ali jednostavna stvar je dovedena do apsurda i pretvorena je u lakrdiju svoje vrste: Ministarstvo kulture je stranka u postupku i istovremeno drugostepeni organ koji poništava rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara koja je organ u sastavu Ministarstva kulture! I ko tu za koga radi iz državne administracije?
VLASNIŠTVO
Da su neobaviješteni članovi navedene Fondacije pročitali čl. 102 i 103 Zakona o zaštiti kulturnih dobara vidjeli bi da se konzervatorski uslovi mogu izdati samo vlasniku, odnosno držaocu kulturnog dobra! I nikome drugome! U ovom slučaju, jedino je moguće uz saglasnost Crkve! Imovinsko-pravna pitanja se ne raspravljaju preko medija nego pred nadležnim državnim organima, pa je bespotrebno trošiti vrijeme. Bojim se da se samo ovdje dokazuju aksiome: da je Vladičina kula crkveni objekat!
Samo neko ko je u dubokom raskoraku sa istorijskom prošlošću Crne Gore i Cetinja može da se pita kako je Crkva crkvena i kako je vladičanska kuća vladičanska! Da su autori tih pitanja makar dijagonalno pročitali povelju Ivana Crnojevića vidjeli bi da Karuč, uz druga imanja, predstavlja crkvenu imovinu duže od pet vjekova. Ili, da su pročitali tekst Jovana Sundečića „Financijalna reforma u Crnoj Gori 1868. godine“ („Orlić crnogorski“, 1869.g., str. 60-64) vidjeli bi da je Knjaz Nikola po priznanju Skupštine na Cetinju potvrdio da u imovinu Crkve spadaju „sve zemlje, gore i vaskolik metoh kud hrisovulja Ivanbegova piše“. Tu se kao crkvena imovina navode i ribolovi Volač, Karuč, Kaluđerovo oko, Šuvica i sedmi dio od Graba!!!
Bilo bi umjesno da se Fondacija angažuje da se ispoštuje povelja Ivana Crnojevića i da se Crkvi vrate imanja koja je potvrdio Knjaz Nikola, a ne da se negiraju povelje i zavještanja Crnojevića i Petrovića. I pored svega što znam i vidim, ipak ne mogu da vjerujem da se neko, bez pečata i subjektiviteta, usuđuje da obmanjuje javnost navodeći netačne i nepostojeće podatke iz lista nepokretnosti, koji je dostupan javnosti preko elektronskog katastra Uprave za nekretnine. Nigdje u listu nepokretnosti br. 99 KO Rvaši ne piše da je Crkva Svetog Nikole fizičko lice. Ne piše ni matični broj koji se navodi u saopštenju Fondacije. Ne postoji, kako neistinito tvrde, hipoteka na kulturnom dobru, jer niko nije založio Vladičinu kulu kod banke da bi podigao kredit nego je u rubriku koja sadrži podatke o teretima i ograničenjima upisana zabilježba proglašenja spomenika kulture iz 1961. godine. Da ne nabrajam dalje!
Spisi predmeta potvrđuju da Mitropolija nije i ne može biti protiv obnove Vladičine kule na Karuču, jer je upravo ona i inicirala njenu obnovu. Mitropolija nije ni protiv saradnje sa Ministarstvom kulture, Upravom za zaštitu kulturnih dobara, Centrom za konzervaciju i arheologiju i svim drugim ljudima i organizacijama dobre volje. Ali, obnova i radovi ne mogu da se izvode uz ignorisanje Mitropolije i negiranje ili otimanje njenih prava kao što je pravo na Karuču.“
