* Nezaobilazna tema je Crna Gora. Postoji li neki savjet kako bi Srbi i Srbija trebalo da reaguju na česte političke provokacije iz Podgorice?
- Sadašnje ponašanje Srbije je recept. Najveća negacija ove trenutne crnogorske državne politike nastala je kada su proglasili Srbe i Ruse za neprijatelje. A glavninu turista čine upravo gosti iz Srbije i i Rusije, kojima je tu jako lijepo, i možda je najbolji odgovor: "Nemojte to da shvatate ozbiljno, to je sasvim prolazno". Neki njihovi postupci ili su plaćeni ili su rezultat ucjena sa Zapada. Znam, osjećam to i ovdje, kada idem kroz Srbiju, koju obožavam. Obični ljudi me pitaju - a što smo mi to vama zgriješili pa da se tako ponašate prema nama... Mislim da je isključivo i jedino sramota na strani aktuelne crnogorske vlasti, a ljubav koja nas spaja kroz sve ove vjekove ne može biti ugušena. Može da bude malo tuge, ali će se sigurno to vratiti. Ja uvijek citiram akademika Ekmečića, koji kaže da svako stanje razdvojenosti Srbije i Crne Gore može biti samo privremeno.
* Možda najveći fenomen na ovim prostorima jeste majka Crnogorka, koja je sposobna da rodi jednog sina Srbina, a drugog Crnogorca. Kako to objašnjavate?
- Pa meni je mnogo žao, ja Crnu Goru volim, znam taj narod, znam sve njegove slabosti, koje su sastavni dio našeg mentaliteta. Poturili su nam jednu stvar koja se zove "greška lažnog pitanja". Izvršena je ispravka političkog dijela. Sad neki "momirovci", koji su bili prije dvadeset godina veliki Srbi, napadaju Crnu Goru i hoće da je ponište, pa su onda formirali neke iluzorne četničke trojke koje su u tom periodu bile zadužene za muslimanska sela i naselja, govoreći da će ukoliko pobijedi Momir svi muslimani biti poklani. Ako pobijedi Milo, oni će biti spašeni. Albanci su znali da ne mogu nikad da podrže opciju Momira Bulatovića, koji je bio sa Slobodanom Miloševićem u stalnoj, iskrenoj vezi, kao i prijateljstvu između naroda i država. To je besmisleno, u Crnoj Gori će se to veoma brzo razriješiti. Demokratski front, koji ja simpatišem, i gdje su moji dragi prijatelji, pokušao je da to smiri, da poveže. Dokle god se svađaju Srbi i Crnogorci, kontrolni paket akcija pripada - manjinskim narodima. Kada se pomire Srbi i Crnogorci, to će biti spasonosna ideja za Crnu Goru.
* A kad bi vas Milo Đukanović pozvao i zamolio vas da mu pomognete da se vrati na pravi put, da li biste to prihvatili?
- Ja sve vrijeme pokušavam da radim, nije meni ni Momirova, ni Milova sudbina u prvom planu. Gledam koliko je razapet taj siroti, obični narod. Znači, ti ljudi koji su u suštini časni i pošteni, koji sve to teško mogu da podnesu, i dan-danas me zovu, bez obzira na političku pripadnost. Bitno je i da znaš naše ljekare u Beogradu, jer Beograd je i dalje sinonim uspjeha za sve ljude iz Crne Gore. Neki smatraju da će kao veći Crnogorci kroz kanale međudržavne saradnje uspjeti, a drugi da će to uspjeti ako se deklarišu kao Srbi. Ali jednostavno, Beograd je najveći grad za sve Crnogorce.
* Da li je istina da je i dalje Milova omiljena pesma "Znam za jedan grad, zove se Beograd?"
- Ne znam, nijesmo pjevali zajedno, ali znam da je volio da dođe u Beograd i mislim da mu sada teško pada što ga ne posjećuje. Godinama smo nas dvojica znali da se ovdje lijepo provodimo. Imam tu privilegiju da to mogu da nastavim, a on je nema.
* Da li postoji šansa da se vratite u politiku?
- Ne.
* Možemo li da pomenemo Svetozara Marovića?
- Ja sam kum malom Milošu, njegovom sinu, i osjećam i ljudsku i božju odgovornost da mu pomognem. Veoma sam ljut na njegovog oca, koji je zbog svoje kratke pameti i gramzivosti uništio to dobro dijete. Mene je zbog toga stid i žao mi je. Ne mogu da zamislim u što se pretvorio taj čovjek koga sam poznavao i koji je sa dostojanstvom nosio ono naše prirodno siromaštvo, s kojim smo počeli skupa da radimo.
* Kakve vas uspomene vežu za Slobodana Miloševića? Postoji li neka dosad neobjavljena anegdota iz vašeg odnosa?
- Na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori '92. na '93. godinu ja sam imao najviše glasova, ali sam morao da idem u drugi krug sa Brankom Kostićem. Tada je Slobodan Milošević preko svojih službi obezbjeđivao dokumentaciju i podršku Kostiću, a ja sam na pregovorima koje smo imali tada u Ženevi saznao da sam pobijedio. I onda sam pružio ruku Slobodanu i rekao: "Ja znam da je tvoj kandidat bio Branko Kostić, to je normalno, on bi te više slušao nego ja, ali obavještavam te da sam ja predsjednik Crne Gore i nudim ti ruku saradnje."
On je rekao: "Momo, ma lažu te, gdje njega da podržim?" Odgovorio sam mu: "Slobodane, sve znam, sve je to u redu..." Tog trenutka mu zvoni telefoni, zove ga supruga Mira. I on kaže: "Evo, baš je ovde Momo, čestitam mu na briljantnoj pobjedi." Potom mi daje slušalicu, da mi i Mira čestita: "Ja sam mu sto puta rekla da ne podržavam onu četničinu od Branka Kostića."
Opširnije na novosti.rs
