POBJEDA: Po čemu ćete pamtiti 2018. godinu?
ĐURIČIĆ: Vrlo uspješna godina, ali ne znam da kažem konkretno zbog čega. Lijepo mi je bilo da pišem „2018“ na dokumentima. Ne znam ni zašto, ali mi se dopalo.
POBJEDA: Kako provodite novogodišnje i božićne praznike? Da li više volite da svirate ili da odmarate u društvu najdražih?
ĐURIČIĆ: S obzirom na to da cijelog života stvaram i trudim se da prenosim dobro raspoloženje na druge, više me uzbuđuje da prodajem krtolu na pjacu nego da sviram za Novu godinu, pogotovo zbog toga što je ovo praznik gdje se šteluje raspoloženje da budeš baš fit u ponoć. Toliko se iluzije stvorilo oko te ponoći da... Shvatate?!
Sasvim je logično da su novogodišnji praznici jedna od psiholoških potreba naroda, da se malo podigne profit u trgovinama, raspoloženje, neki osjećaj važnosti... Posljednjih godina sam vrlo često odlazio u krevet oko 22 sata, pa sve novogodišnje pucnjave prođu da ih uopšte ne čujem. Ni ove godine ništa ne planiram. Možda bih opet mogao da zaspim...?
POBJEDA: Najdraži nastup iz 2018?
ĐURIČIĆ: Godinu ću pamtiti po koncertu 14. avgusta, kada sam svirao ispred Katedrale Svetog Tripuna u Kotoru. Na sceni su mi se priključili gosti iz Boke. Jedan gitarista iz Kotora - Duka Martinović, drugi iz Herceg Novog - Igor Bojović, dakle 1:1, a pozvao sam i basistu iz Herceg Novog koji je oženio Kotoranku, da se nikom ne kriva. Boka je puna dobrih muzičara. Mnogi bokeljski autori vode glavnu riječ po Beogradu kada je muzika u pitanju.
POBJEDA: Koliko često dolazite u Crnu Goru? Koja su to mjesta koja uvijek posjetite kada stignete u rodni kraj?
ĐURIČIĆ: Mislim da dolazim sve češće, nekako to sa godinama ide. I sve sam je željniji. Naravno, najviše dolazim u Herceg Novi, tu mi je dom, ali sam čest gost kod prijatelja u Bijelom Polju, Kotoru, Podgorici i na Cetinju. Žabljak dođe pod obavezno. Ove godine sam bio i tri puta u Gusinju. Fasciniran sam prirodnim ljepotama Prokletija! Grebaje je mjesto kao iz bajke.
POBJEDA: Što Vas još, osim prijatelja i rodne kuće, uvijek podsjeti na djetinjstvo?
ĐURIČIĆ: Ovce, najviše me ovce asociraju na djetinjstvo. Skoro svakog ljeta smo sestra i ja išli na Dubovik kod tetke i čuvali ovce sa rođacima. Ništa za dijete nema ljepše nego da se istrči po livadi, sve ostale igračke su čista budalaština. A koliko vidim, i mudrost je u Crnoj Gori bolje „raspoređena“ među čobanima. Mnogo je manje ima među predstavnicima drugih zanimanja.
Na putovanje iz snova sa mazgom
POBJEDA: Kako zamišljate putovanje iz snova i koga biste poveli sa sobom?
ĐURIČIĆ: Volio bih da imam mazgu, to nije konj, a viša je od magarca, za naše krajeve izdržljiva. Kaže se ,,izdržljiva i trpi kao mazga“. Natovariti mali šator, jedan ,,dry cooker“, dva ćebeta i šerpu malu da može i kafa, čaj i supa… Krenem pa đe zanoćim, a i smjer nije važan. Eto, poveo bih mazgu!
(Opširnije u Pobjedi)
