Te večeri, 19. decembra, na recepciji podgoričkog ,,Hiltona“, kompletan tim Fenerbahčea bio je malo ,,spuštenijeg garda“. Bilo je jasno da je to isključivo zavisilo od raspoloženja ,,šefa“ - a Željko je u Podgoricu doveo tim koji je noć ranije, u meču za pamćenje, nadigrao glavnog evroligaškog konkurenta CSKA.
Igrači, prvi među njima Jan Veseli koji će noć kasnije odigrati jednu od najdominantnijih partija protivničkih igrača u skorijoj istoriji ,,Morače“, ipak su čekali da trener posljednji izađe iz autobusa. Pa da mu odmjere osmijeh i pristanu na fotografisanje sa ne malim brojem navijača...
,,Znate čega se najviše plašim? Nikakve blokade, promašaja, ne znam kakvog protivnika. Nego ljubičastog Željka Obradovića. Ne kad se dobro zacrveni, nego baš ljubičastog...“- rekao je jednom Jan Veseli, tek napola u šali.
Željka smo ,,uhvatili“ na samom ulazu u hotelski lift, a PR Fenerbahčea je samo zbunjeno gledao kako devetostruki osvajač Evrolige mijenja njegov plan da Obradović odgovori na nekoliko pitanja za naš list nakon što se raskomoti u hotelskoj sobi.
- Kasnio je let sat vremena, ma nikakav problem, dosta ste i vi nas čekali - samo je dobacio Željko, a predstavnik za medije Fenerbahčea je naučio te večeri da je u Podgorici Željko Obradović ,,domaći“, možda i više nego u bilo kom drugom evroligaškom gradu ove sezone.
ARENA: Kako čuvate energiju, nakon svih ovih godina? Što Vas pokreće nakon devet evroligaških titula, skoro tri decenije trenerske karijere, pa da na svakom meču djeluje da Vam je više stalo do pobjede nego svima ostalima u dvorani?
OBRADOVIĆ: Nemam drugog odgovora osim ljubavi prema košarci. Probudite se svako jutro i znate da je mjesto na kojem bi trebalo da budete sala za timski trening. Da imate šansu da nekim mladim ljudima prenesete neko znanje i iskustvo. Da kroz sve to radite i budete među nekim ljudima koji su vam bitni. To sam sve dobio od košarke i dobijam iz dana u dan. Pratim taj osjećaj i to me pokreće.
ARENA: Vole Vas u Podgorici - iako ste gotovo isključivo baš Vi stajali na putu najvećih evropskih uspjeha Budućnosti. Kakva sjećanja nosite na podgorički tim koji je bio rival Vašem Benetonu u polufinalu Kupa Saporte 1999. godine, što je najbolji rezultat Budućnosti do sada u evropskim takmičenjima?
OBRADOVIĆ: Dobro pamtim taj meč u Trevizu. Ono što ostaje nakon skoro dvije decenije je žal što nijesmo imali priliku da odigramo revanš u Podgorici, zbog bombardovanja Jugoslavije. Budućnost je te sezone bila izuzetno interesantna košarkaškoj Evropi, ekipa od skoro isključivo domaćih igrača koja je bila pravi tim, igrala sa mnogo intenziteta. Beneton je bio favorit, opravdao je ulogu, ali ostala je ona mala nedorečenost, taj neodigrani revanš polufinala.
ARENA: Onda ste godinu kasnije doveli moćni Panatinaikos u Podgoricu u osmini finala Evrolige - sa Bodirogom, Focisom, Riversom... U sezoni osvajanja Evrolige ste ipak poraženi u ,,Morači“ u februaru 2000. godine. Koliko je zaista bilo teško igrati tad u podgoričkoj dvorani?
OBRADOVIĆ: Ta Budućnost, koju je sa klupe predvodio moj prijatelj Miroslav Nikolić, je u tom periodu okupila najbolje igrače iz jugoslovenske lige. Tim je imao dobar balans domaćih igrača, ,,starosjedilaca“, uz dolazak brojnih reprezentativaca... Naravno da smo se izuzetno ozbiljno pripremali za tu Budućnost.
Atmosfera je bila sjajna i u Podgorici i u Atini, zbog takvih mečeva se košarka zavoli. I naravno da su navijači pružali posebnu energiju domaćinu. Tako smo mi ubjedljivo poraženi u Podgorici, a potom ubjedljivo slavili i riješili posao u majstorici u Atini. To je bio važan test za Panatinaikos, pred završnicu. U takvim utakmicama rastu svi, timovi i igrači.
ARENA: Miroslav Muta Nikolić se jednom u šali požalio da mu je na putu do evropskih trofeja najčešće stajao - baš Željko Obradović. Zamjeraju li Vam kolege, što ste u dugom periodu praktično imali monopol na najveće uspjehe?
OBRADOVIĆ: Muta je moj dobar prijatelj i može biti samo ponosan na sve što je radio sa ekipom Budućnosti svih tih godina, zajedno sa ljudima iz uprave. Doveo je tim do prvih jugoslovenskih titula, na neki način postavio model koji je primjer i vodilja za neke nove generacije ovdje u Podgorici. Takav veliki napredak za bilo koji klub, to je prema mom mišljenju uspjeh i rezultat sličan kao kad osvojite evropsku titulu.
ARENA: U posljednjoj sezoni igračke karijere, posljednjoj u ligi ,,velike“ Jugoslavije 1990-1991, ste kao plejmejker Partizana igrali težak meč protiv Budućnosti. Postoje li paralele ove, moderne ekipe Budućnost Voli, ABA šampiona, sa timom iz tog vremena?
OBRADOVIĆ: Podgorica je uvijek važila za gostovanje gdje vas čeka rival koji je uvjeren da može pobijediti bilo koga i bilo kad u svojoj dvorani. To je bio ponosan tim i klub orijentisan na razvoj i afirmaciju domaćih igrača, iz ove sredine. Uvijek je Budućnost bila protivnik koji računa na čvrstu odbranu, timski pristup, žestok tempo, dobro građene šuteve. Pogledajte današnju Budućnost Voli i vidjećete da je to i danas slično, da ima mnogo domaćih igrača, da je to izuzetno nezgodan domaćin u Evroligi. Iza Džikićevog tima su već neke pobjede protiv izrazitih favorita, to je dokaz da se može sa takvim konceptom protiv najboljih i na najvećoj sceni, evo i u ovim modernim vremenima. Zbog poštovanja i čuvanja tog identiteta, koji se decenijama gradi, tim i klub su tu gdje jesu danas.
ARENA: Gavrilo Pajović, sportski direktor Budućnosti, je nekoliko puta i javno istakao baš taj meč sa Partizanom, gdje je kao tinejdžer imao direktan duel plejmejkera na terenu sa Željkom Obradovićem... Je li bilo teže na terenu pro- tiv njega, ili u svlačionici sa odgovornošću trenera bivših saigrača ili rivala na terenu?
OBRADOVIĆ: Odmah ću Vam reći - Gavrilo me uvjerio da vrijedi i da je izuzetan potencijal u duelu na terenu, pa je to nekoliko sezona kasnije bio i dodatni razlog da ga dovedem u Partizan. Kod nas je u klubu proveo dvije sezone, to je period kojeg se rado sjećam. Potom je došlo ono što je za mene još bitnije, a to je prijateljstvo. Znate, svakog ljeta, na Crnogorskom primorju, provedem dio odmora i to je vrijeme za druženje sa meni bitnim ljudima. Među njima su i brojni ljudi iz Budućnosti, iz crnogorske košarke...
(opširnije u Areni)
