Piše: Blažo Nikolić
To je bila grupa poznatog komitskog četovođe Sava Raspopovića. Savo Raspopović, po kome se ova hrabra grupa sa tragičnim krajem prepoznaje, je bio crnogorski oficir – kapetan školovan na akademiji u Italiji, zatim ratnik I i II balkanskog rata i Prvog svjetskog rata, komita od 1916. do 1918. protiv austrougarske okupacije, a zatim nastavlja borbu protiv odluka „Podgoričke skupštine“, protiv prisajedinjenja, a ne ujedinjenja Crne Gore Srbiji.
Nije Savo htio da ponovo polaže zakletvu novom kralju i ostaje vjeran svojoj dinastiji i svojoj jedinoj domovini Crnoj Gori.
DVIJE SUZE
Rođen je u Martinićima, odrastao u Baru, nije bio čovjek kompromisa, što se najbolje pokazalo kada je 1922. godine došlo do raspuštanja crnogorske vojske u Gaeti i veći dio njegovih drugova odlazi u emigraciju, većinom u Južnu Ameriku, on potvrđuje svoj karakter na način svojstven rijetkim, što je zabilježio dr Ivo Jovićević: „Krajem 1922. godine sretoh se u Rimu sa Savom koji mi reče: Ja vidim kud je ovo sve krenulo. Neka ide đe god ko hoće, a ja što se mene tiče ću pravo u Crnu Goru i poginuti za njenu slobodu. Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova brada zadrhta. Vala, ako se to dogodi a ja budem živ spjevaću ti jednu pjesmu, rekoh mu“.
Obojica su održali obećanje a pjesma nosi naziv „Na grobu 11 osvetnika“ i to je do sad jedini spomenik u njihovu čast, ali u pisanoj formi.
Nevjerovatne priče
O Raspopoviću i njegovoj borbi kružile su u narodu nevjerovatne priče u predjelima od Rumije, Crmnice i Katunske nahije. Imao je velike uspjehe u dugoj borbi sa žandarmima i zlom domaćim, ali ne samo zahvaljujući njegovoj hrabrosti i taktici već sastavu njegove družine, đe su mogli biti samo najhrabriji, samo oni koji bi isto rekli Ivu Jovićeviću da su se sa njim sreli, samo oni koji su više voljeli Crnu Goru od svojih života.
Dovoljno je samo pomenuti Muja Bašovića iz Pošćenja kraj Šavnika i Petra Zvicera iz Cuca za čiju porodičnu tragediju nema sličnog primjera u viševjekovnoj crnogorskoj borbi i istoriji. I ostalih osam drugova-komita nijesu zaostajali po hrabrosti i odlučnosti, ali su ipak Savo, Mujo i Petar bili četovođe u komitskom pokretu.
UCJENE
Već su bile četiri godine, kako komitski pokret nije dao da nova vlast SHS kraljevine uspostavi red i mir na području Crne Gore koju tada nazivaju pokrajinom a kasnije banovinom. Beograd tada daje odriješene ruke velikom županu na Cetinju Džakoviću i okružnom načelniku u Nikšiću Dedoviću uključujući, uz žandarme, kontrakomite i leteće čete i regularnu vojsku samo da se konačno uništi komitski pokret. Pored toga povećane su i nagrade za ubijene i zarobljene komite i to za Sava, Muja i Petra po 100.000 dinara a za ostale po 50.000 dinara što nije bilo bez uticaja na plahe i lakome.
Kako piše prorežimska „Slobodna misao“, još 23. decembra Dedović i komandant žandarmerije Milan Kalabić saznali su da se jedna komitska grupa uputila iz Katunske nahije prema Nikšićkom srezu. Pretpostavka je bila da su se uputili prema Župi Nikšićkoj, kao sigurnom utočištu komita svih prethodnih godina. Odmah su tamo uputili potjerna odjeljenja.
Prema podacima do kojih se moglo doći o ovom događaju, ova komitska grupa se kretala preko Pješivaca u pravcu Župe, kako se i očekivalo i prvo su svratili na Bogetiće u han Marka Kadovića, pa na Kunak kod majora Šćepana Mijuškovića i po jednu noć su konačili na Bršnu kod Luke Šljukića i u Ozrinićima kod starog crnogorskog oficira Boška Raičevića, đe otprilike saznaju da im puta za Župu nema jer su već tamo potjerna odjeljenja.
Odlučiše da idu bliže gradu đe vlasti neće očekivati da će utočište potražiti na 4-5 km od Nikšića.
IZDAJNIK
U noći 27. decembra stigoše kod sigurnog komitskog prijatelja Marka Draškovića u Šćepan Do. Znali su s pravom da je kuća Draškovića sigurno utočište, ali nijesu slutili da će Markov komšija te noći doživjeti najveći moralni sunovrat i ostaviti bez časti sebe i svoje potomstvo i dostaviti najbližoj postaji glas đe se nalaze komiti i koliko ih ima. A smatran je do tada za protivnika vlasti i ličnog prijatelja Muja Bašovića i od njega se komiti nijesu krili. Ne samo što izdade komite već je žrtvovao i porodicu svoga komšije Marka.
Komitska družina se suviše opuštila znajući da su potjere krenule u drugom pravcu. Mislili su da je varka uspjela, te kobne noći ni stražu nijesu postavili. Odmah po dojavi od grada, Lukova, Župe i Ozrinića krenula su potjerna odjeljenja prema Šćepan Dolu i do svitanja kuća Draškovića bila je opkoljena žandarmima i kontrakomitima, a oko 7 časova stiglo je odjeljenje vojske sa artiljerijom. Za sve to vrijeme komiti i porodica Drašković su spavali i to, kako kaže narodni pjesnik, „nije bio sanak nego suđen danak“.
POJEDINAČNI PROBOJI
Bila je to bezizlazna situacija i prije oružanog sukoba uslijedili su pozivi za predaju, što nije prihvaćeno i počela je borba. Komiti su se očajnički branili iz kuće i pokušavali jedan po jedan da se probiju iz obruča ili se barem zamijene. I prema onome što je zapisano i priči očevidaca, prvi je pokušao i poginuo Mujo Bašović.
Vatra je ponekad prekidana uz ponovne pozive na predaju i komiti su u jednom takvom predahu zatražili od vođe opsade da dozvoli da iz kuće izađe Markova porodica da ne ginu ni krivi ni dužni u paklu ovog krvavog obračuna. Istina je da je to dozvoljeno i u kući je od porodice ostao samo do kraja Markov brat Šćepan od 15 godina, koji je slučajno ostao živ kao svjedok komitske pogibije.
Gotovo sa sigurnošću se može zaključiti da su svi pokušali pojedinačno da se probiju i da su ih preostali drugovi iz kuće vatrom pokrivali i tako je pri pokušaju četovođa Savo teško ranjen vratio se u kuću i sam sebi presudio. Petar Zvicer je najduže od kuće odmakao, a posljednja puška je pukla iz ruka ranjenog Miloša Kovačevića koji je zadnji poginuo poslije 7 časova žestoke borbe i otpora.
IZMRCVARENA TIJELA
Eto tako su tog 28. decembra 1923. godine u spisak onih koji su svoje živote dali za pravo, čast i slobodu Crne Gore upisani: Savo Raspopović iz Bara 44 godine, Mujo Bašović iz Pošćenja 30 godina, Petar Zvicer iz Cuca 27 godina, Radovan Bigović iz Cuca 22 godine, Labud Bigović iz Cuca 30 godina, Kićun Popović iz Cuca 25 godina, Jovan Krivokapić iz Cuca 36 godina, Golub Vujović sa Čeva 32 godine, Miloš Kovačević sa Žabljaka 30 godina, Stevo Božović sa Njeguša 35 godina i Miloš Pejović iz Bjelica 25 godina.
Njihova izmrcvarena tijela nijesu ostavljena na mjestu pogibije kao što je u oružanim sukobima običaj, već su volujskim kolima dovezena do grada i položena na snijeg blizu Crkve Sv. Vasilija Ostroškog. Tu je napravljena i opštepoznata fotografija horornog karaktera, a prvi put objavljena u beogradskom ilustrovanom listu 20. januara 1924. godine, a zatim u engleskom listu „Dejli Grafik“.
Ova jeziva slika bila je povod da u Donjem domu engleskog parlamenta poslanik Moren postavi pitanje da li je ovo dokaz o zločinu „o istrebljivanju i ubijanju boraca za nezavisnost“. Nakon toga uticajni „Dejli telegraf“ objavljuje odgovor vlasti Kraljevine SHS da to nijesu nikakvi borci za nezavisnost „već obični razbojnici“, što je, nažalost, zadovoljilo englesku javnost čija je Vlada i onako 1918. u Versaju bila za nestanak crnogorske države.
LIKOVANJE
O ovom događaju pisala je Beogradska štampa, a najviše „Amerikanski Glas Crnogorca“ koji je izlazio u Čikagu kao i „Crnogorski glasnik“ u Detroitu koji su izdavali crnogorski rodoljubi u progonstvu. Niko tako slavodobitno i sa ushićenjem ne piše o pogibiji komita u Šćepan Dolu kao nikšićka „Slobodna misao“ opisujući zasluge župana Džakovića i okružnih glavara Dedovića, Kosovića i Kalabića.
Bilo je i onih koji su sa tugom i ogorčenjem pisali o ovom događaju kao što je to činio čuveni američki intelektualac Vitni Voren, veliki prijatelj Crne Gore, u svom djelu „Crna Gora – zločin mirovne konferencije“. Tako on proročanski piše: „Žestoki gerilski rat u Crnim planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek“.
ZENICA
Tokom 1924. godine vlast nije šteđela sva moguća sredstva na komitskom uništenju, a sve po naredbi Beograda, jer je sljedeće 1925. godine kralj Aleksandar trebao na Lovćenu da prisustvuje osvještavanju nove kapele, te dolazak u oblast kojom krstare komiti ne bi bio siguran. Takođe iste godine pred Okružnim sudom na Cetinju počinje veliki sudski proces protiv 23 komita od kojih je 6 osuđeno na vječite robije, a ostali na velike vremenske kazne. Zenički zatvor je bio pun osuđenih komita koji su izdržavali kazne zatvora u ukupnom iznosu od blizu 1000 godina. Posljednji komiti koji su likvidirani u moračkom selu Ravni marta 1929. godine bili su Radoš i Drago Bulatović, te se ovaj datum uzima kao kraj komitskog pokreta 1916 – 1929.
TAMNICA NARODA
Čitajući dokumenta u kojima postoje spiskovi žandarmerijskih i vojnih starješina i pripadnika koji su bili raspoređeni u okrugu nikšićkom, lako je zapaziti da su to mahom bili bivši austrougarski fahmajstori i vojnici sa područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji su samo zamijenili uniforme i gospodare i nastavili tamo đe su stali 1918. godine.
Posebno su im pomagali kao „zlo domaće“ potomci hercegovačkih izbjeglica za vrijeme Veljeg rata koje je Crna Gora primila tada u svoja topla, ali siromašna njedra. Iz sudskih spisa i nekoliko dnevnika koje su vodili pojedine komitske vođe jasno se vidi da ni oni nijesu imali nadu u mogućnost pobjede i oslobođenja Crne Gore, svjesni da su za protivnika imali jednu jaku državnu strukturu SHS kraljevine tzv. „troglavu aždaju“ ili, kako su je komunisti zvali, „tamnica naroda“. Gotovo svuda piše da će se boriti do svoje pogibije za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
ISKRA SLOBODE
Prestankom komitskog pokreta iskra slobode nije ugašena već je samo zapretana i ona je buknula 13. jula 1941. godine, a punim sjajem je zasijala 21. maja 2006. godine. Svako ljudsko biće umire dva puta i to kad mu dođe fizički kraj i kad bude zaboravljen.
Crnogorski komiti među kojima i 11 besmrtnika iz Šćepan Dola nijesu zaboravljeni, a trajno svjedočanstvo će biti spomenik u Nikšiću, kao znak zahvalnosti što su svoje živote ugradili u vječno trajanje Crne Gore.
