Lov na poštara
U tom kratkom međuprostoru - onog vremena koje jeste i nekog novog koje bi moglo da bude, baškarila se sva praznična magija. Sačuvana na stranicama novogodišnje čestitke...
Sigurno se sjećate, bolje od papagajski ponavljanih SMS i Vajber poštapalica iz posljednjih godina: „Puno sreće i lijepih snova neka vam donese godina nova, a mržnju i bol što stvara nek nam odnese godina stara...“
U tom savršeno naivnom ritualu dugog ispisivanja čestitki, pa lovu na poštara uz molbu da ne zakasni, da pođe baš tog jutra, da ne promaši adresu - bilo je neke istinske sirotinjske gospoštine. Zavedene na ime regruta ili neke daleke drugarice o kojoj ne biste znali ništa osim adrese za dopisivanje iz „Zabavnika“ i rukopisa koji bi vam domaštao sve ostalo. Ili nebitno - na adresu u komšiluku, nekog najbližeg ili onog ko bi to najmanje očekivao...
Urbana legenda
Novogodišnja čestitka. Podgoričani savršeno pamte taj pločnik kod Vračara i onaj ispred robne kuće gdje su se prodavale najljepše - sa motivima naivnog slikarstva, likovima rumenim i okruglim, lišenim svake ideologije i brige.
Oni malo stariji će se sjetiti i na pomen omiljene novogodišnje zanimacije dodati omiljenu urbanu legendu: da su neki od sadašnjih vodećih državnika i političara studentski džeparac zarađivali ispred pošte, na uglu bulevara i Ulice slobode. Pa bi baš tu, prije bilo kog političkog letka i parole, iz promrzlih ruku nudili čestitke nabavljene iz Italije...
Rijetkih ukrasa za jelku dugo je bilo samo ispred zgrade Beka, razgrabljenih već sedmicu ili dvije uoči praznika. Nema veze: jelka bi ostala okićena duguljastim bombonima kakvih sada nema ni u najbolje opremljenim hipermarketima. I ponekom rijetkom kuglicom koja je čuvana u familiji poput babinog prstena ili đedove lule...
Iz svakog šljokičavog kartona osmjehivali su se želja i nada jednog grada, koji ništa nije ljepše grijalo od bliskosti. Pa i onda kad sjurite sa prozora niz ulaz, da baš prvi ugrabite poštara, da vama upućen komad tvrdog papira slučajno ne ode pred neke tuđe oči... I tako se komuniciralo: uz lavinu zebnje i pod tonama iščekivanja, što se kotrljalo u prvim satima novogodišnjeg jutra. Jer - neke su se čestitke ipak očekivale više od drugih.
Teatralni stiker
„Dobro je: pošte rade, nema rata...“ Vito Nikolić sada ne bi imao gdje da napiše ove stihove. Lijepu novogodišnju čestitku sada ne možete da nađete ni u pošti, a kamoli na ulici. I biće da je orkan digitalnog tržišta oduvao sve kartone sa pločnika, pa i potrebu da se želja i nada vremena budućeg podijeli, uputi nekom drugom.
Ipak, ostaju riječi koje klize tamo negdje iz hipotalamusa ili dna lijeve pretkomore: „Puno sreće i lijepih snova...“ Zbog njih, zbog iracionalnog osjećaja koji vam nepogrešivo kaže da je Nova godina ipak nešto više od dva ili tri rijetka povezana slobodna dana - valja tu poruku na Vajberu otkucati svečano i tiho.
Sa slutnjom drhtave kitnjastosti davno uvježbavanog rukopisa, tu između redova... I nekim najteatralnijim stikerom, da ušećeri podijeljen link pjesme koja bi tu otkrila neku želju, možda i više nego što bi inače smjela. Poput mini-melodije Vivaldija, Ravela ili Baha, iz najdragocjenije muzičke čestitke na baterije...
FOTO: Privatna arhiva
