Kao potmuli praznični vatromet, čim izbije ponoć, trebalo bi ispaliti sva iznenađenja kojima je napunjen šaržer ove naše božićne priče. I bez okolišanja ukazati čitaocu na tri duha izašla iz Dikensove knjige, koji će nekoliko redova niže pohoditi Moda Lučosječu, našu verziju Ebenezera Skrudža.
Lučosječa je predavao matematiku u jednoj crnogorskoj osnovnoj školi. Ovdje je nebitan grad, još manje ime te obrazovne ustanove. Praznične bajke imaju privilegiju da svi likovi mogu biti savršeno istiniti - i savršeno izmišljeni.
Bitnije je to što mnoge škole i dan-danas imaju takvog nastavnika, kog mnoge generacije pamte kao satrapa i tiranina, kažiprstom sudbine označenog da im zagorčava život.
Smrt za odlikaše
Naš Modo Lučosječa bio je nizak i nabijen, ispunjen salom i srdžbom. Imao je nekakvu guku na leđima i vječito išao pogrbljen. Glava, skoro bez vrata, kao da mu je bila špenadlom prikačena za trup.
Negdje „na zlu putu“ bješe ugazio u dva nadimka koja su mu se tokom godina skorčala s đonovima. „Modo“ je bila skraćenica od Kvazimodo, i tu nema što da se doda. A „Lučosječa“ su ga prozvali jer nikome nije davao petice. Rijetko i četvorke.
Odlikaše koji bi mu „zapali pod cipelu“, u petom ili šestom razredu, gazio bi kao bubašvabe. Znali su da im ni Bog, ni nastavničko vijeće ne mogu pomoći da produže snove o nedohvatnom Svetom gralu. A to je za njih bila „Luča“.
Na vratima kabineta neko mu je crnim flomasterom ispisao: „Ko ovdje uđe, nek se kani svake nade...“ Elem, da je poznavao Lučosječu, možda bi i sam Dante dodao još jedan kružić pakla svojoj „božanstvenoj“ kolekciji.
Razorni arsenal
Na časovima matematike pljuštali su i šamari i jedinice. A velikim, drvenim šestarom, Modo bi revnosno ucrtavao geometrijske oblike i po tabli i po leđima učenika. Kao da je, Bože oprosti, izašao iz muzičkog spota „Another Brick In The Wall“ grupe Pink Floyd.
Ali, to je bio tek dio Lučosječinog razornog arsenala. Primirio bi se, naizgled, kad je davao pismene zadatke. Zavalio bi se u stolicu, tobož, čitajući sportsku štampu. Zapravo, bila je to perfidna udica bačena naivnim ribicama koje bi se uzvrpoljile i počele da vire u sveske bistrijih vršnjaka. Mislili su da ih zaklonjen novinama, nastavnik ne može upecati. Da su bili malo oprezniji, primijetili bi na sred duplerice probušenu rupu kroz koju Lučosječino svemoćno oko pilji i strpljivo vrijeba plijen.
Ti koji su uhvaćeni „in flagranti“ u prepisivanju, živi su prženi na vatri. Dobro, to je metafora, ali nikako se drugačije ne može objasniti onaj Lučosječin potez lijevom šakom kojom zahvata snop dlaka iznad zulufa dvanaestogodišnjaka. I tako, izvlačeći ga iz klupe na brisani prostor učionice, daje mu praktičnu lekciju iz levitacije.
Dok drhtavo dječakovo tijelo lebdi nekoliko centimetara iznad zemlje, Lučosječa trzajem desne ruke repetira omiljenu alatku za mučenje - antenu isčupanu sa starog tranzistora. Ona se udvostručuje, utrostručuje i izrasta u zmijoliku grdosiju, pod kojom koža na dječjim dlanovima puca i krvari...
Pitagorina teorema
Modo Lučosječa bio je udovac. Iza žene ostala mu je djevojčica, po liku nimalo slična ocu. Pričalo se da nije njegova i da je oteo iz ciganske čerge. Žena mu je umrla od tuberkuloze. Prema jednoj verziji priče. Prema drugoj, prebio ju je na mrtvo ime. Ono što je sigurno, na Badnji dan je ispustila dušu. Od tada, uvijek, noć pred Božić, dolazi mu u snove da unese badnjak. Ali, ove Badnje večeri nije navratila sama. Došla je u pratnji tri duha: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni su redom, jedan za drugim, izlazili pred Lučosječu.
Prvi duh bijaše čudan svat. Nije imao ljudsko obličje, a još manje je ličio na utvare kakve čovječija uobrazilja može da zamisli. Bio je to, vjerovali ili ne, jedan obični pravougli trougao. Nad katetama i hipotenuzom sijala su mu tri kvadrata. Lučosječa bješe u spavaćoj sobi, u krevetu. Otvorio je oči i posmatrao duha bez straha.
- Znaš li ko sam? - upita duh.
- Da... Ti si Pitagorina teorema – odgovori Lučosječa.
Trougao potvrdno klimnu kvadratom i dade mu znak da ga uzjaše. Modo se, hitro kao dječak, uspentra na njega i oni poletješe.
Uvaženi čitalac ima dugme na upravljaču priče, sa dvije strelice okrenute prema desno i legitimno pravo da, ukoliko želi, premota ovaj patetični dio. Nije teško zamsiliti kako Lučosječa leti u svoju prošlost i tamo srijeće sebe kao klinca, školske drugare i starog nastavnika matematike u učionici. Baš na tom času uče Pitagorinu teoremu.
- Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dijete, jednak je zbiru kvadrata nad obje katete - pjevuši dobrodušni pedagog.
Svakoga ko izađe pred tablu i riješi postavljeni zadatak, nagradi bombonom. Mali Modo već ima pune džepove.
- Ti ćeš biti moj nasljednik - kaže nastavnik i tapše ga po izraslini na leđima, koja je i tada bila uočljiva.
Pokisli sunđer
Ponovo smo u istoj sobi, u sadašnjosti. Resor drugog duha je baš ta vremenska perspektiva. Nalik pokislom žutom pekinezeru, duh kevće po parketu. Zatim skoči Lučosječi u krilo. On tek tad shvata da u rukama drži nakvašeni školski sunđer. Isti onaj kojim je tog dana brisao tablu.
Ravna površina sunđera odjednom postaje ekran na kom se reflektuje „deža vi“ školskog dana. Lučosječa gleda sebe kako dolazi na čas sa dnevnikom pod rukom. Učenici ustaju iz klupa da ga pozdrave.
Namrgođen, kao i uvijek, traži od jednog redara da prijavi odsutne. Drugome naređuje da nakvasi suvi sunđer. Redar bez riječi odlazi u školski ve-ce. Na ekranu se jasno vidi kako pušta vodu iz česme, ali ne kvasi spužvu nego je spušta pored umivaonika. Onda otkopčava pantalone i minut i po mokri po sunđeru. Pere ruke i vraća se u učionicu.
Sunđer, držeći pomoću palca i kažiprsta, odlaže na stalak ispred table i sijeda u klupu. Nešto šapuće drugovima oko sebe. Oni se kikoću i s nestrpljenjem čekaju da Lučosječa ispiše i drugi dio table sa jednačinama, kako bi konačno počeo da je briše.
Glasnik budućnosti
I treće proviđenje bilo mu je poznato. Radijska antena kojom je mlatio nesrećne đake odnekud se stvorila kraj njega. Bijaše polomljena na dva dijela koji sami od sebe skakutahu po sobi. Prepolovljeni glasnik budućnosti u jednom trenutku obrazova krst i urami se iznad Lučosječinog uzglavlja. Tad se nastavnik još jednom nađe u dvorištu škole u kojoj je predavao.
Dan je bio zimski, ali nestvarno svijetao i sunčan. Mnogo djece bijaše ispred školske zgrade. Nije prepoznavao nikoga od njih, niti je razumio čemu se toliko raduju. Ushićeni od sreće, neki su cijepali knjige i bacali ih uvis, drugi su pjevali i zahvaljivali Bogu što je uslišio njihove molbe.
Tad se antena u obliku krsta ponovo stvori u Lučosječinim rukama i privuče ga snažno ka glavnim ulaznim vratima. Na njima bješe prikačena smrtovnica.
- Poslije kraće, teške bolesti... - pisalo je tamo. Ispod njegove fotografije, imena i prezimena.
Jutro poslije te nestvarne Badnje noći, za Moda Lučosječu bilo je kao i svako drugo. On nije slavio nijedan praznik, pa ni Božić. Ali, imao je svoje božićne rituale.
Ustao je i obukao novi sako. Navirio je u kćerkinu sobu. Još je spavala. Ogrnuo je ćebetom jer se bješe otkrila u snu. Zatim je poljubio u kosu i izašao iz kuće. U cvjećari je kupio dva buketa ruža. Otišao je na gradsko groblje.
Prvi buket položio je na ženin grob. Drugi, na grob svog nastavnika matematike. Izvadio je novine iz unutrašnjeg džepa sakoa i sjeo na prvu slobodnu klupu. Tada je zastao na tren, kao da se nečega sjetio.
Iz drugog džepa izvadio je nalivpero i mali notes koji je uvijek nosio sa sobom. U njemu su bila imena svih učenika kojima je predavao. Listao ga je dok nije pronašao jedno ime, a zatim upisao krstić pored njega. Bilo je to ime dječaka koji mu se pomokrio po sunđeru.
FOTO: alamyimages.fr
