» Piše: Slobodan ČUKIĆ
Nasuprot višestrukim francuskim obećanjima da će saveznici restaurirati Crnu Goru i poštovati prava njenog naroda, jedino je bilo presudno stanje na terenu i u tom smislu, što čvršća kontrola okupirane crnogorske teritorije od strane srpske okupacione vojske.
To je bila suština i upravo je o tome govorila naredba Živojina Mišića upućena Dragutinu Milutinoviću 19. novembra 1918. godine - da na teritoriji „koju je naša vojska okupirala“ najenergičnije i svim sredstvima, bez ikakvog obzira, uspostavi kontrolu. U tom svjetlu postaje jasna i žalba Dragutina Milutinovića Stepi Stepanoviću od 6/19. januara 1919. „da komandant savezničkih (pa, dakle, i srpskih) trupa u Crnoj Gori francuski general Venel teži da raširi svoju vlast nad svim trupama u Crnoj Gori i određuje garnizone protivno naređenju đenerala D’Eperea KOJE MI JE DOSTAVLJENO“ („Crna Gora u egzilu“, Knjiga II, 95).
ODRIJEŠENE RUKE
Bilo je to 13 dana nakon Božićnog ustanka, u momentu kada je među savezničkim diplomatama u Parizu bila lansirana ideja da srpske, francuske i italijanske trupe u Crnoj Gori budu zamijenjene angloameričkim trupama („Crna Gora u egzilu“, Knjiga II, 258) – što je ubrzo palo u vodu, upravo zahvaljujući uticaju francuske diplomatije. Šerbo Rastoder piše da Dragutinovićev navod - da bi Pol Venel htio da „određuje garnizone protivno naređenju đenerala D’Eperea koje mi je dostavljeno“ - vrlo jasno govori da je srpska vlada i Vrhovna komanda uspjela da od D’Eperea, kao komandanta savezničke vojske za Istok, dobije odriješene ruke, kako je to i tražila prije ulaska u Crnu Goru („Crna Gora u egzilu“, Knjiga II, 95).
IZREŽIRANA POSJETA
Ovo pokazuje i da niži francuski zapovjednici, poput generala Venela, nijesu učestvovali u farsi oko otimanja Crne Gore, već da su djelovali u okviru zadate misije. Glavni akteri ove otimačine i politički manipulanti bili su na višim nivoima i podalje od Crne Gore - D’Epere, Poenkare, Pišon, Klemanso...
U takvom svjetlu postaju jasniji i motivi D’Epereove izrežirane posjete okupiranoj Crnoj Gori krajem januara 1919. godine, a o čemu piše i Stevan Bajković. Tokom te misije, koja je otpočela samo mjesec dana nakon Božićnog ustanka D’Eperea su pratili visoki američki (saveznički) oficiri. Pritom se nije radilo o D’Epereovoj namjeri da se utvrde činjenice na terenu, već da se pred saveznicima izvede humanitarni igrokaz.
PREDSTAVA
Šerbo Rastoder je u vezi toga decidan: „D’Epereova misija bila je usmjerena ka tome da ostavi utisak na engleskog generala Bridžesa i američkog majora koji su bili u njegovoj pratnji“ („Crna Gora u egzilu“, Knjiga II, 95). Što je bio smisao te predstave? U trenutku kada je odjek Božićnog ustanka probio početnu srpsku okupacionu blokadu i svijetu signalizirao svu lažnost Podgoričke skupštine i tvrdnji srpskih diplomata u Parizu, trebalo je što prije pred zapadnom javnošću i saveznicima izvesti poduhvat kojim bi se u psihološkom smislu anulirali efekti crnogorske ustaničke drame i obećanja koja su sredinom januara 1919. visoke savezničke diplomate dale kralju Nikoli.
PETAR PEŠIĆ
Pozadinu i suštinu ove prevare najbolje otkriva činjenica da je zloglasni Petar Pešić, koji je u januaru 1919. bio vojni izaslanik Kraljevine SHS u Parizu, ZNAO MNOGO RANIJE da će D’Epere doći u Crnu Goru i da je tim povodom davao uputstva Andriji Radoviću kako da se dočeka francuski general („Crna Gora u egzilu“, Knjiga I, 270).
Riječ je o onom istom Petru Pešiću koji je krajem 1915. i početkom 1916. godine neograničeno komandovao crnogorskom vojskom i smišljeno i sistematski radio na njenoj propasti. Pešić je javio Andriji Radoviću da je „D’Epere izjavio (podvukao S.Č.) da želi da ga u Dubrovniku dočeka komandant II armije sa načelnikom štaba i da bi bilo potrebno da ga u Dubrovniku, Kotoru i naročito na Cetinju dočeka što veća masa naroda i manifestuje svoju volju za sjedinjenje sa Srbijom. To bi imalo dejstvo kod Bridžesa i Amerikanaca. Svuda mu prirediti zvaničan doček sa vojnim počastima. Smatrati kao strogo povjerljivo. Ne sme se znati da je ovo saopštenje dobiveno od Depera“ („Crna Gora u egzilu“, Knjiga I, 270).
BANKET NA CETINJU
Dakle, pred nama je svjedočanstvo da je Petar Pešić bio u najprisnijoj komunikaciji sa D’Epereom i da je sa njim pravio scenario dočeka, koji je trebalo da uvjeri engleske a posebno američke pratioce kako tobože crnogorski narod srcem i dušom podržava pripajanje Crne Gore Srbiji. Francuski general je stigao u Crnu Goru krajem januara 1919. Prethodno je izjavio da regent Aleksandar i njegova vlada treba da vjeruju da Francuska iskreno potpomaže srpsku stvar u Crnoj Gori („Crna Gora u egzilu“, Knjiga I, 270).
Po dolasku u Dubrovnik D’Epereu je uručen telegram koji je kralj Nikola na zahtjev američkog predsjednika Vilsona uputio ustanicima u Crnoj Gori, a koji je trebalo da se preda vojvodi Božu Petroviću. D’Epere je na Cetinje stigao 27. januara, gdje mu je priređen svečani banket i koncert u čast Svetog Save – ne znamo da li je tada znao za sve one zatočenike u podrumima Vladinog doma i drugdje. U Podgoricu je došao 29. januara.
Tamo je obišao Crnogorce u Centralnom zatvoru i razgovarao s njima (o ovoj farsi najbolje govori činjenica da politički zatvorenici iz Jusovače nijesu bili oslobođeni ni u aprilu 1919. kada ih je posjetio Venelov nasljednik Taon). D’Epere je potom primio i delegaciju nelegalne Podgoričke skupštine kao i delegaciju Izvršnog odbora. Iz Podgorice je otišao za Skadar 30. januara 1919. a sjutradan nastavio za Bar pa za Solun. „U Skadru je D’Epere pokušao da uspostavi vezu sa Jovanom Plamencem koji je bio izbjegao iz Crne Gore i da ga nagovori da se sa drugovima stavi pod francusku zaštitu, što je ovaj odbio“ („Crna Gora u egzilu“, Knjiga I, 270- 271).
ANDRIJA RADOVIĆ
Dokle je išla ova farsa svjedoči još jedan podatak. Andrija Radović je unaprijed znao kako će glasiti zvanični izvještaj međunarodne misije koju je predvodio D’Epere – dakle, prije nego je taj dokument upućen u Pariz.
Štoviše, Radović je o sadržaju tog dokumenta izvijestio srpsko poslanstvo u Parizu, koristeći se vojnim šiframa koje su slate preko francuske oklopnjače LORRAINE („Crna Gora u egzilu“, Knjiga I, 271). U vezi toga valja podsjetiti da je Andrija Radović stigao u Crnu Goru početkom decembra 1918. upravo francuskom ratnom lađom - što pokreće pitanje uloge francuske vojne obavještajne službe u tadašnjim događajima, o čemu se u literaturi malo govori. U toj se okolnosti vjerovatno krije i odgovor na Bajkovićevu preneraženost zbog drastične razlike u izvještajima koje je vidio u Kotoru i kasnije u Parizu.
