Već na prvi pogled je jasno da smo uvučeni u višestruke društvene teškoće. Tenzija između liberalnog establišmenta i novog populizma, ekološke borbe, pokušaji podrške feminizmu i seksualnoj slobodi, zajedno sa etničkim i religijskim bitkama i željom za univerzalnim ljudskim pravima. Da se ne spominje i pokušaj odolijevanja digitalne kontrole nad našim životima.
Kada se sve ove borbe događaju odjednom, bez privilegovanja ijedne od njih kao "istinskog" prioriteta, dolazi se do disbalansa.
Stare ideje
Ranije, kada je pokret Maoista bio najjači, distinkcija Mao Cetunga između "suštinskog" i "sekundarnog" bila je zajednička svim debatama. Možda bi je ponovo trebalo staviti u upotrebu.
Na primjer, Makedonija – šta je sve u imenu? Nekoliko mjeseci ranije, vlade Makedonije i Grčke postigle su dogovor kako da riješe problem imena "Makedonija". Došlo se do rješenja da novi naziv države bude "Sjeverna Makedonija".
Ono je odmah napadnuto od strane radikala obje zemlje. Grčki protivnici su insistirali da je "Makedonija" stara grčka riječ, dok su se protivnici u Makedoniji osjećali poniženim primoravanjem dodatka "sjeverna" kao da su provincija, jer su oni jedini narod koji sebe naziva "Makedoncima".
Nesavršeno kako je bilo, rješenje je ponudilo nadu da će se duga i besmislena rasprava završiti razumnim kompromisom.
Ali, stvorila se još jedna "kontradikcija" – borba između velikih sila (SAD i EU sa jedne strane i Rusije sa druge). Zapad je izvršio pritisak na oba učesnika dogovora da prihvate kompromis, kako bi Makedonija brzo mogla da uđe u EU i NATO, dok je iz istog razloga (gledajući na to kao na gubljenje uticaja na Balkanu) Rusija bila protiv toga, podržavajući konzervativne nacionaliste u obje zemlje.
Na čiju stranu treba da stanemo u ovom sporu? Žižekovo mišljenje je da treba stati na stranu kompromisa, jer je to jedina realna opcija. Rusija mu se protivi jedino zbog svojih geopolitičkih interesa, bez ponude drugog rješenja.
Igre moći
Osvrnuvši se na hapšenje Meng Vanžou, kćerke vlasnika Huaveja, u Vankuveru, Žižek je zaključio da je ona uhapšena jer je pogazila sankcije Iranu i suočava se sa isporučenjem SAD, gdje može da bude osuđena i do trideset godina zatvora.
Šta je ovdje istina? Na jedan ili drugi način, velike korporacije diskretno krše zakone. Ali, to je samo "sekundarna kontradikcija" i nešto sasvim drugo je u pitanju. Ne radi se o trgovini sa Iranom, već o dominaciji u produkciji hardvera i softvera.
Kina ima potencijal da postane mnogo jači igrač na digitalnom tržištu, nego Japan i Južna Koreja.
Ipak, stvari se komplikuju sa borbom za univerzalna ljudska prava. Ovdje zalazimo u "kontradikciju" između predlagača ovih prava i onih koji upozoravaju da, u standarnoj verziji, univerzalna ljudska prava nisu zaista univerzalna, već privilegovane zapadne vrijednosti (individue imaju primat nad kolektivom) i predstavljaju formu ideološkog neokolonijalizma. Nije ni čudo što ljudska prava služe kao opravdanje za mnoge vojne intervencije, na primjer u Iraku ili Libiji.
Polovični kompromis nije dovoljan, stoga treba dati prednost univerzalnim ljudskim pravima iz jednog veoma preciznog razloga. Dimenzija univerzalnosti služi kao medijum u kome koegzistiraju višestruke forme života i zapadni pojam univerzalnosti ljudskih prava posjeduje samokritičnu dimenziju, koja čini vidljivim njena sopstvena ograničenja.
Kada se standarne zapadne ideje kritikuju zbog određene sklonosti, ta kritika mora da ponudi pojam autentičnije univerzalnosti, koji nam omogućava da vidimo izvrtanje prvobitne lažne univerzalnosti.
Neke forme univerzaliteta su uvijek tu, čak i najskromnije verzije koegzistencije života oslanjaju se na njih. To su "suštinske kontradikcije", tj. tenzije unutar istog načina života (kultura, na primjer).
Društvene podjele
Kada se ovo prenese na društvo, dolazi se do progresivne borbe za emancipaciju, da se "kontradikcije" ne prihvate kao suštinske.
Na fašistički način, desničarska populistička figura neprijatelja (kombinacija finansijske elite i imigranta), objedinjuje oba ekstrema socijalne hijerarhije, čime se zamagljuje klasna borba. Na drugom kraju i u skoro simetričnom srazmjeru, politički korektne borbe za antirasizam i antiseksizam jedva skrivaju da je njihov krajnji cilj rasizam i seksizam bijele radničke klase, a time i neutralizacija klasne borbe.
Žuti prsluci u Francuskoj i njihove demontracije sažimaju sve već rečeno. Njihovo kobno ograničenje leži upravo u haotičnosti bez vođe.
Na tipično populistički način, pokret žutih prsluka bombarduje državu sa serijom zahtjeva, koji su nekonzistentni i nemogući da im se izađe u susret, a da se ne sruši ekonomski sistem. Nedostaje im vođa koji bi slušao narod i preveo njihove demontracije u novu, koherentnu verziju društva.
"Kontradikcija" zahtijeva žutih prsluka državi je "sekundarna": zahtjevi su ukorijenjeni u postojećem sistemu. "Suštinska kontradikcija" je sam društveno-politički sistem. Počelo je sa smanjenjem cijene goriva. Sada im je potrebna verzija društva gdje više nije važno gorivo, ni automobili. Potrebno im je da otkriju kakvo društvo traže.
