Piše:
Marija Ivanović
Kad je u pitanju film i bilo koja umjetnost, nije dovoljno samo baciti rukavicu u lice fašistima, socio-političkim problemima, svakoj nepravdi i neoprostivoj površnosti ovog svijeta. Populističko hvatanje „talasa“ kritike bez umjetničke vrijednosti donosi samo efemerna djela, osuđena da budu zaboravljena.
Mnogi filmski autori bombradovali su nas bitnim, angažovanim, tobož ključnim filmovima godine. I nijesu rekli ništa izuzetno o našem vremenu u kom se mnogi osjećaju izdano, osujećeno, zalutalo... Sasvim izgubljeno.
Srećom, oni koji jesu znali kako da nam prenesu taj osjećaj, učinili su to plemenito i humano, iskreno i saosjećajno, povrijeđeno ali hrabro, pazeći da nam pruže oslonac dok padamo, ali i da nas podsjete na čuvenu rečenicu Dž. R. R. Tolkina: „Nijesu svi koji lutaju izgubljeni.“
Ne možemo ni biti, niti imamo pravo da se osjećamo izgubljeno, sve dok imamo savršeno nesavršene filmske junake poput ovih koji su se našli na našoj ovogodišnjoj top listi.
1. Roma
Svaki kadar, svaka sekunda filma Alfonsa Kuarona – jeste masterpis za sebe. Epski i intiman, mističan i trezven, konkretan i univerzalan, „Roma“ je jedan od onih filmova koji posjeduju toliku ljepotu, da će vam se i mnogo godina kasnije, na svaki pomen njegovog imena, razvući najširi osmijeh na licu. Baš kao i kada neko pomene vajanje u vremenu Andreja Tarkovskog ili De Sikinu i Felinijevu vizuelnu poeziju...
2. Cold War
Nepodnošljivo laka igra svjetlosti, zanosna monohromatska fotografija, vješto uvezivanje političkog konteksta i intimnih preispitivanja protagonista, scenario koji ujeda, ekspresivna lica glumaca... I muzika, ta veličanstvena i razarajuća tekućina, stvorena da umiruje i pomamljuje i najdeblje strune srca. Film Pavela Pavlikovskog je toliko velik, da je nemoguće ne osjetiti poniznost pred njegovom ljepotom.
3. You Were Never Really Here
Škotska režiserka Lin Ramzi snimila je triler koji progoni, guši i rastavlja na komade, čineći vas paradoksalno srećnim zbog trajanja od sat i po – jer živčani sistem sigurno ne bi mogao da izdrži ni minut duže pred ovako snažnim atakom na čula.
Opet, njen egzistencijalni triler nije samo uznemirujuća poema o čovjeku čiji je život obogaljen nasiljem. Džoov put ispunjen haosom i beznađem, koji je perfektno dočarao Hoakin Feniks, Ramzi je zaokružila savršeno ambivalentnim krajem. Kao da se vodila čuvenim stihovima Lenarda Koena: „Zaboravi na savršenstvo / U svemu ima rupa / Baš tako svjetlost dopire do nas“...
4. Burning
Južnokorejski „Burning“, čiji su glavni junaci (ne)postojeća mačka Bojler, jedna djevojka koja može da zaspi gdje i kako god poželi, izgubljeni mladić zaljubljen u nju i Foknerova djela i njihov zajednički prijatelj piromanski naklonjen staklenim baštama – najsenzualniji je triler godine.
Poslije predivnog ostvarenja „Poetry“ (2010), režiser Li Čang-dong odlučio je da počasti svijet poetskom enigmom koja je inspirisana kratkom pričom Harukija Murakamija.
Prva polovina njegovog filma gori meditativno sporo, ali ni u jednom momentu ne gubi pažnju – jer vas ljepota fotografije i glumačka ekipa imaju u šaci. U momentu kada se pretvori u grčeviti psihološki triler, osjećate se kao muva ulovljena u lijepak. S jednom bitnom razlikom – vama ne pada na pamet da probate da se otrgnete.
5. The Tale
Igrani režiserski debi dokumentaristkinje Dženifer Foks nezvanično je proglašen „majkom svih #MeToo ostvarenja“. No, ova etiketa nije dovoljna da adekvatno opiše „The Tale“ sa briljantnom Lorom Dern.
Ova priča o seksualnom zlostavljanju djeteta posebna je zbog načina na koji režiserka tretira mehanizme potiskivanja koje pojedine žrtve koriste, često sasvim nesvjesno, da bi preživjele. Ko je kriv za zlostavljanje? Postoji li samo jedan krivac, jedna istina? Ima li je uopšte? Da li je istina uopšte važna ili je bitnije da pronađemo nešto lijepo u ružnoj priči i pričamo je sebi do kraja života, da bismo preživjeli?
„The Tale“ je suptilno poručio da istina nije toliko bitna, koliko hrabrost da se suočite sa njom. I uzmete svoj život nazad, baš kao njegova ikonska glavna junakinja.
6. Avengers: Infinity War
Za razliku od mnogih superherojskih filmova „Infinity War“ Entonija i Džoa Ruso nije priča koju pokreću efekti. Akcija je ovdje u službi superheroja. Gubitak, žrtva i patnja glavni su motori radnje, iako je prožeta lepršavim i superzabavnim elementima. Zbog toga se u finalu osjećate povrijeđeno i prevareno kao dijete kom su istrgli iz ruku omiljenu igračku. Dok Grut, Spajdermen i ostali pripadnici „onih nasumičnih 50 odsto“ nestaju sa velikog ekrana, sa njima odlazi i dio vas...
7. BlacKkKlansman
Spajk Li vratio se u veliku igru filmom koji je istovremeno refleksija prošlosti, ogledalo sadašnjosti – i žestoko upozorenje o budućnosti. Njegov film nije puko jahanje antitrampovskog talasa, jedan u gomili istih pamfleta protiv narandžastog vođe. Li ne jaše talase. On jeste talas.
„BlacKkKlansman“ je čas razigran i poletan, čas obojen političkom i filozofskom polemikom. Što god da se događa, smijali se bizarnoj interakciji članova Kju-kluks klana i njihovog novog (crnog) „brata“ ili razmišljali o odnosu pojedinca i sistema, ne ispuštate iz vida suštinu – da je rasizam najapsurdnija i najopasnija odlika čovječanstva.
8. Happy as Lazzaro
Sjećate li se Čensa, kog legendarni Piter Selers igra u filmu „Being There“ (Hal Ašbi, 1979)? Ta vrsta nevinosti, dobrote, hristolike čistote oživljena je ove godine u italijanskom filmu „Happy as Lazzaro“ režiserke Aliće Rorvaher. Nijedan ovogodišnji film kao ova priča smještena u ruralnoj Italiji – ne miriše na toplinu i nostalgiju, ali i na trulež i propadanje istovremeno. Adriano Tardiolo ostvario je jednu od najdirljivijih uloga godine. Dugo nakon što se rastanete sa njim razmišljaćete o tome da li ste upravo upoznali duha, sveca, taliju, žrtvu, spasitelja – ili sve ovo zajedno.
9. Teret
Franc Kafka kaže da knjiga mora da bude sjekira za smrznuto more u nama. Ova misao savršeno je primjenljiva na svijet filma i na slučaj „Teret“. Mladi režiser Ognjen Glavonić uspio je da izgradi čudnu, neponovljivu tenziju uskraćujući gledaocima pogled. Nešto u maniru horor pisaca – ono što ne vidiš, najviše te plaši. Na koncu, kad ih je potpuno sleđene doveo do priče o palom borcu na Sutjesci koji je volio da krcka orahe, sjekira je poljubila zaleđeno more. I postalo je jasno da je „Teret“ jedan od najboljih filmova godine.
10. Private Life
Režiserka Tamara Dženkins uzela je želju za (ne)mogućim začećem kao polazište za višeslojnu dramu. Između silnih ekstrakcija spermatozoida, intracitoplazmičkih ubrizgavanja sperme, nerviranja zbog doktora koji tretiraju pacijentkinje kao kokoške nosilje – događa se štošta.
Ričard i Rejčel (sjajni Pol Đamati i Katrin Han) troše drugu polovinu četrdesetih, ljuti na čitav svijet. Bijesni i puni pasivno-agresivnog sarkazma, koji može da bude smiješan samo nama koji ih gledamo, pitaju se na što su potrošili živote i vlastiti brak.
Opet, u posljednjem kadru, dobijaju novu šansu. Hoće li je ispustiti? Dženkins ne daje odgovor. Ali, vjeruje vam da možete da domaštate kraj. I to je samo jedan od razloga zbog kojih je „Private Life“ jedan od nezaobilaznih filmova 2018. godine.
FOTO: imdb.com / bfi.org.uk / variety.com / wsj.com
