U staroj Kini, postojalo je posebno, vrlo slikovito ime za ego. Narod ga je zvao „namirisanim slonom“, u želji da objasni kako su takvog, ogromnog debelokošca mogli da ukrote samo plemeniti vladari ili prosvijetljeni monasi. Svi ostali posjedovali su „smrdljivog slona“.
To je ego svakog, naročito 21. vijeka, gdje god se nalazili: na granici između Meksika i SAD-a, ispred pariskih kapija ili kod naše Sahat-kule.
Namirisani slon je pionir progresa, a smrdljivi nazadovanja, potcjenjivanja, svih oblika duhovnih bolesti.Smrdljivac ne prestaje da prezire i kritikuje sam sebe, a takvu mržnju projektuje i na druge.
Da bi sakrio sopstveni smrad,trči za uspjehom, broji novac, traži da ga opslužuju... No, to su sve samo jadni pokušaji da pokaže svijetu da se osjeća dobro. Iznutra, smrdljivi slon ne može da podnese svoj miris.
Okoštali svijet
Ego je oduvijek bio najveća bolest čovječanstva. Iz te kutije izašla su sva ostala zla, otuđujući čovjeka od čovjeka, zavaravajući nas da Gurđijev nije bio u pravu kada je rekao da će oni koji žive kao svinje - na kraju umrijeti kao psi. Ali, hoće. Ne vjerujte najvećoj laži koju ego podvaljuje hiljadama godina. Ne možemo se izvući sa svim.
U još jednoj godini kada su se fašovi u svakom obliku trudili da sakriju sopstveni smrad vičući, gomilajući, otimajući, gurajući svijet u besmisao, na ivicu nepodnošljivosti – neki umjetnici bili su nam posebno važni. Mnogo bitniji od drugih.
Važniji od toga ko jeste ili nije obukao „žuti prsluk“, brisanja velikih istorijskih nepravdi dok se male fabrikuju na svakom koraku - iliobilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata dok bitni političari mjere „čiji je veći“ i svakodnevno nas udaljavaju ili primiču ivici nuklearnog rata. Jer, subverzija je jedna od najvažnijih stvari u svijetu u kom se i pametno i glupo očas posla pretvore u gif ili mim.
Iako su osuđeni da vječito gube igru od „smrdljivih slonova“, ti autori uspjeli su da pokažu da je moguće, da je neophodno, da je ljudski i plemenito uprti prstom i u sopstveni i u tuđi smrad - da ovaj svijet, makar na trenutak, ne bi bio najgori, najokoštaliji od svih mogućih svjetova.
Svi oni vrlo dobro znaju da je konačna pobjeda nad egom nemoguća, da se bitke sa debelokošcem moraju voditi cijelog života i da mogu donijeti samo trenutne trijumfe, bolno unižene svjesnošću da se borba već sjutra nastavlja, neizvjesnija nego ikada do tada. No, baš zbog toga su i postali stvarni superheroji 2018. i svih narednih godina. Ponašajući se kao pravi i stvarajući fiktivne „divne gubitnike“ postali su svačiji heroji.
Njihovo i naše
Zar režiseri Alfonso Kuaroni Pavel Pavlikovski nijesu zaslužili da ih prigrlimo kao heroje poslije meditativnog remek djela „Roma“ i šekspirovskog masterpisa „Cold War“ – najboljih filmova 2018. godine?
I jedan i drugi uronili su u intimne porodične istorije, boreći se sa „smrdljivim slonovima“ u sebi, da bi nam dali crno-bijele priče koje eksplodiraju u milion boja. Njihove, koliko i naše. Vanvremenske, ali i vrlo aktuelne, iako su vezane za konkretne, prohujale istorijske momente. Gubitničke i pobjedonosne u isti mah. Sa glavnim junacima koji su samo naizgled niko i ništa, a u kojima je sadržan veltšmerc, svjetska bol, osjećanje potpune žalosti i bespomoćnosti pred svijetom koji konstantno klizi u samouništenje...
Sa nekim drugačijim, mnogo vidljivijim „smrdljivim slonovima“ ove godine borio se i Spajk Li. Njegov „BlacKkKlansman“ je djelo čovjeka koji je već u studentskim danima, boreći se protiv stereotipa o Afroamerikancima i svima ostalima, zaslužio status superheroja.
Ništa manji naklon nijesu zavrijedili ni naš režiser Ivan Salatić i Ognjen Glavonić, njegov kolega iz Srbije. Mladi crnogorski autor uspio je da stigne do Venecije, ostvarivši najveći uspjeh u modernoj crnogorskoj kinematografiji, a vješto režirani srpski „Teret“ izdržao je sve terete ovog svijeta, od Kana do Beograda, pričajući „nepoželjnu“ priču o masovnoj grobnici u Batajnici...
Krotitelji trauma
Zar status superheroja ne bi trebalo da dobiju i fiktivni junaci 2018, poput Kamil Parker iz drame „Sharp Objects“, Patrika Melrouza iz istoimene mini-serije Edvarda Bergera ili Gospodina Piklsa iz Gondrijeve dramedijske bombone „Kidding“ – nekih od najboljih ovogodišnjih TV projekata?
Kamil Parker, u izvedbi maestralne Ejmi Adams, ponašanjem više vuče na antiheroinu, nego na junakinju našeg doba. Ali, ona to jeste – ne uprkos, nego baš zbog davljenja na dnu boce votke i kože pune nožem urezanih trauma. Kamil jeste heroina, iako se služi pogrešnim sredstvom da ukroti „smrdljivog slona“ – i svog i majčinog (briljantna Patriša Klarkson) i sestrinog (ubjedljiva Elajza Skanlen) i debelokošca odurnog rodnog grada, palančice Vindgap.
Kad god posumnjate u njenu hrabrost, sjetite se njene omiljene pjesme, „Ring of Fire“, te blistave ode autodestrukciji velikog Džonija Keša. Ona može da bude himna samo onih koji posjeduju veliku mentalnu snagu – iako to ni sami možda ne vide.
Na sličan način briljirali su i Benedikt Kamberbač i Džim Keri. U serijama „Patric Melrose“ i „Kidding“ donijeli su nam beskrajno duhovite, ali i vrlo bolne portrete ljudi koji pokušavaju da izađu na kraj sa dubokim porodičnim traumama.
Dendijevski Patrik i djetinjasti Gospodin Pikls, za vrlo kratko vrijeme, zaslužili su mjesto pored TV veterana autodestrukcije sa pokrićem, kao što je animirani Bodžak Horsmen, koji je ponovo uspio da iznenadi briljantnom vivisekcijom rana koje nam, svjesno ili ne, nanose roditelji.
Glasovi prkosa
Dok su filmski i TV autori vijugali između čiste subverzije ijasnih odgovora na goreće planetarne probleme, najbolji muzičari 2018. nijesu imali dilema. Oni su odlučili da mijenjaju i da nas pozovu da zajedno izmijenimo svijet.
Zar žestoki pank bend Idles predvođen Džoom Talbotom i mistična Eloiz Letisje, poznatija kao Kris, nijesu heroji zbog toga što odbijaju šablone, prkose svijetu koji prihvatasamo one koji su različiti na isti način i dozvoljavaju sebi da budu ranjivi pred stampedom „smrdljivih slonova“ – na najboljim albumima 2018?
Idles i Kris ne vide razlog da se kriju, niti da spuste glavu pred skepticima koji tvrde da muzička umjetnost odavno ne može da ponudi ništa novo, da nam se nikada više neće dogoditi jedan Johan Sebastjan Bah ili Pink Floyd. Zbog toga toliko i odudaraju od zombi kolega koji troše decenije plešući u istom vrzinom kolu kao i prethodnih godina. Jer, ne postoji bolji način da pokažeš da je 21. vijek, uprkos svemu, ipak doba predivnih različitosti – nego da počastiš svijet posebnim muzičkim izrazom.
Ništavni i besmrtni
Zbog ovakvih autorai budućnosti koju naslućuju nekako je lakše prihvatiti i smrti mnogih velikana. Ove godine otišli su, između ostalih: Miloš Forman, Bernardo Bertoluči, Bert Rejnolds, Johan Johanson, Monserat Kabalje, Areta Frenklin, Dolores O'Riordan, Šarl Aznavur, Stiven Hoking, Sten Li, Filip Rot, Entoni Burdejn... Naši: Gojko Kastratović, Milika Pavlović, Nebojša Glogovac, Milena Dravić, Predrag Ejdus, Božidar Bole Stošić, Predrag Lucić, Vesna Sofrenović, Vladeta Jerotić...
Ovakve odlaske uporno uzimamo kao lične uvrede, rukavice koje nam smrt baca u lice podsjećajući nas da smo prolazni, ništavni, da nikada nećemo pobijediti „smrdljive slonove“ i postići nešto tako veliko kao to što su nama ostavili... Ali, baš zbog toga što nam jesu ostavili, osjećamo i kako je to biti besmrtan, vidimo na koji način bismo mogli pobjeđivati debelokošce, vjerujemo da će nam se opet dogoditi neki Bertoluči, Hoking ili Lucić. I mnogo smo orniji da krademo radost danima koji bježe.
Mali koraci
Na narednim stranama naći ćete još mnogo razloga zbog kojih su divni gubitnici najveći heroji i pobjednici 2018. godine. Ali, prije nego vas pustimo da se posvetite našem novogodišnjem specijalu, još nekoliko slova o tom dosadnom, famoznom „smrdljivom slonu“.
Živimo u doba kad mislimo da je pobijediti, poniziti i uništiti glupaka potpuno opravdano, štoviše, potrebno da bi pametni prodisali u ovom svijetu. Ali, to nije tako. Niti imamo pravo da odlučujemo ko je od nas inteligentan, a ko tup. Poenta nijesu „velike“, nego male pobjede – prvo nad samim sobom, a onda nad drugima i čitavom planetom.
Kao, na primjer, u onoj genijalnoj sceni u prologu jedne epizode „Kiddinga“, kada dva lopova rastave cijelo auto i spreme se da ga iznesu, a onda shvate da četvorotočkaš pripada Gospodinu Piklsu, obožavanom voditelju predivne TV emisije za djecu, pa vrate svaki dio na svoje mjesto i brzinski napuste „mjesto zločina“. Kakvi bi to oni ljudi bili kad bi ukrali automobil nekoj vrsti američke verzije našeg voljenog Dragana Radulovića!
U 2019. godini i vama i nama želimo što više ovakvih malih „trzavica“, blic povrataka u realnost, „spriječenih krađa“, najplemenitijih oblika stida koji tjera da se sjetimo ko smo, gdje smo i zašto smo. Jer samo tako, malim koracima koji vode do velikih, možemo da priznamo, upoznamo i naučimo da pobjeđujemo „smrdljivog slona“. I svog i tuđeg.
ILUSTRACIJA:Dobrosav Bob ŽIVKOVIĆ
