Govoreći za Pobjedu jednom je kazao: “Kušao sam mnoge gorke napitke, ali najviše gorčine donijeli su mi napici od tinte. Mogao sam izabrati lakšu plovidbu, niz struju, ali literatura je jedina moja karijera, druge nemam i nijesam je nikad želio.
Prije četiri decenije, 1979. godine, intrigantni prvi roman Mirka Kovača Gubilište objavljen je kao 66. knjiga poznate i u jugoslovenskim okvirima visoko cijenjene biblioteke Luča. Kovač je tada bio najmlađi crnogorski pisac objavljen u toj ediciji koja je imala status antologije crnogorske književnosti.
Jedan od urednika Luče, akademik Sreten Perović, sjeća se da je Kovač bio obradovan što su ga uvrstili u Luču.
“Insistirao je, istina u blagom tonu: “Molim te, Sretene, da ijekaviziraš Gubilište, jer njegova izvorna verzija nije pisana ekavskim izgovorom … Moj savjet je bio da to on učini, jer je on autor i zna svaku nijansu jezika kojim je svoj roman stvarao; ja to mogu da ijekaviziram, ali to nije isto, jer se ne može E jednostavo pretvoriti u JE ili IJE. Nakon nekoliko dana javio mi je: “U pravu si, tragao sam i našao sam original, koji šaljem”, svjedoči Perović.
On je pisao o svim dramama Mirka Kovača koje su izvođene na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Svaka od tih drama je, kao izdanje CNP-a, ostala da traje za buduća vremena. Na jednom od tih objavljenih dramskih djela Mirko je napisao posvetu: “Sretenu Peroviću, Isusu naše književnosti!” Dobro je znao Mirko Kovač moju biografiju, pa je iz nje iscijedio ovu posvetu.
“Kad sam primijetio da i kroz ironiju ne mogu stojati iza tog simbola, on je rezolutno naglasio: “Nijesam ironisao, a jesam simbolisao; ostavi to mojoj prosudbi”. Kao da se saglašavao sa onim što je Meša Selimović na više mjesta varirao: “Čovjek je vazda na gubitku!”, ističe Perović.
Srpski književik Filip David naglasio je da je književni i životni put Mirka Kovača obilježila dramatična epoha u kojoj su se istorijske okolnosti i politika tragično poigravali sa nama, savremenicima te epohe.
Postoje ljudi, koje sretnete na putu, obilježe vaš životni put više nego drugi. Kada je bosanskohercegovački pisac i novinar Ahmed Burić zakucao na vrata kuće Mirka Kovača u rovinjskom Starom gradu, oba su bili izbjeglice, neizvjesne sudbine, s teškim bremenima na leđima.
“Sada, na pragu onih godina koje je Mirko Kovač tada imao, mogu reći da ga mogu skoro potpuno razumjeti, ali šta to, zapravo, znači? Svoje dileme, svoje izbore i odluke i njihove konsekvence nosimo sobom, i u tome čovjeku skoro da nema pomoći. O toj samoći egzistencije, zapravo, i nastaje najveći broj literarnih i filozofskih djela, o tome, svako od nas onoliko koliko zna i može, piše i pokušava naći odgovore. Ono što je u mom slučaju bilo fascinantno kod njega bio je, ako bi se moglo tako reći, taj balkansko nebalkanski pristup literaturi i mentalitetu”, naglasio je Burić.
Kako je rekao, “duboko uronjen i određen ovdašnjim kulturnim prednostima i anomalijama, Kovačev opus i poetika imali su i nešto svevremeno, nešto što nije do kraja pripadalo svijetu iz kojeg dolazi”.
“U tom smislu, tugu nakon njegova odlaska ponekad kao da pojačavaju tonovi koji odjekuju disonantno u odnosu na to što je on mislio i kako je živio, ali nijedan pisac velikog djela nije niti može biti odgovoran za eventualne interpretacije. U tom smislu, u skladu sa svojim imenom, Kovač je bio poput anđela, sa neke od slika njegove životne saputnice. Anđeo koji je spojio neke od najbližih kultura, koje su se najžešće mrzile u doba njegovog najzrelijeg stvaralaštva i kao takvog ga treba zabilježiti. U nekim drugim životnim uvjetima, njegov bi život i djelo zasigurno izgledali drukčije, ali nikada nećemo moći saznati šta bi zapravo bili ti “drugi uslovi. Okviri naših zadanosti, su, zapravo, okviri naše etike. Ko imalo prekorači te okvire, zaslužio je vječnost. Mirko Kovač je to, nesumnjivo, uradio”, ispričao je Burić.
Slovenački teoretičar književnosti i književnik Dušan Šarotar, svoj osvrt na učinke Kovačevih djela počeo je konstatacijom da dobri pisci ostaju, ali se samo najbolji stalno vraćaju.
“Kovač je među onima koji se stalno vraćaju. Takvi pisci nijesu stalno prisutni, oni se lako i brzo zaboravljaju, neko ih opsesivno gura u drugi red na književnim policama, ali oni istom upornošću ponovo izranjaju iz čitalačke memorije”, kazao je Šarotar.
On je podsjetio da Kovač, razmišljajući o gradovima, piše o toj potrebi za povratkom.
“Tvrdi da bi čitalac mogao umjesto gradova staviti u tekst i knjige, a da pri tome ne uništi Kovačevu genijalnu poentu: Da bismo upoznali grad koji smo iz ovih ili onih razloga zavoljeli, moramo zaviriti u svaki njegov kutak i to bezbroj puta. Gradovi koji se mijenjaju brže od srca smrtnika, bacaju me u depresiju. U njima se izgubim i klonem od nekog teškog umora. Takve gradove najradije zaobilazim. Volim se vraćati onomu što je nepromijenjeno, drago mi je vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto. Ono što ustrajava u istom, ovjerava naše postojanje. Gradovi koji se ne mijenjaju, drže nas u uvjerenju da i nama pripada vrijeme koje se ne troši. Mirko Kovač se vraća čitatelju kao grad koji ostaje nepromijenjen, jer je čitatelj suprotnost savremenom turisti koji samo prolazi kroz gradove bez misli i želje da se vrati”, tvrdi Šarotar.
Naglašava da pravi čitalac i najbolji pisac u sebi čuvaju žudnju da se vraćaju u isti grad i istoj knjizi jer žele samo jedno “vraćati se onome što je nepromijenjeno, vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto”
“Mirko Kovač se vraća kao da nikad zaista nije otputovao. Nikad nije napustio svoj grad ili čitatelja. Pisac bi trebao da živi dva puta, prvi put da živi i drugi put da se sjeća. Mirko Kovač je živio i sad se vraća u naša čitateljska sjećanja”, poručio je Šarotar.
