Piše: prof. dr Vukota Babović
A zove se crnogorska narodna nošnja. Sjećam se Vrana Boričića sa Police (kod Berana) koji je stalno nosio crnogorsko odijelo, na svečanostima, na saborima, ali i na korzou. I to u ona ateistička vremena. Vrano je onaj Crnogorac kome su četnici četrdeset druge ubili đecu, a on odgovorio guslama. (Čitati Lalićevu Hajku.)
Ovakvi primjeri su neubjedljivi za pristalice Bećkovića i Koštunicu. Ne smije ništa da postoji na tom kršu (kojeg zapljuskuju talasi toplog mora), a što nije srpsko!
Ponekad humoristi dekaju i čikaju Bećkovića da se sjeti i da je pesnik. Solidan, u nekim ranim stihovanjima. Uslijedio je predugi opus odveć lokalnog šmeka. A tek one loše kvazi-hrišćanske naricaljke koje se tek prihvate na nekoliko kvadratnih čeperaka ubogog nekog metoha i domognu koje drago bratske a zlatne hrisovulje!
Ne treba, međutim, ići daleko po primjer za ugled: Grci imaju krupnog pjesnika: Konstantin Kavafi. Taj je živio u Aleksandriji. I stop! Nije pričao da Egipćani nemaju đedove. I nije negirao egipatsku istoriju i kulturu, te nije imao ambiciju da će nadživjeti piramide! Nije rekao da je sve to grčko! Otmjen; samokontrolisan (uspio je da umre na svoj rođendan!). Njegovo univerzalno pjesništvo danas je dio evropske i svjetske književne baštine. (Uman je i prevodljiv je.)
Najbolja strofa: Pjesnik od ukusa Ljubivoje Ršumović je napisao odu Bećkoviću. Potrošio je neko zemno vrijeme pišući svečane pesme mnogom sabratu. Zlatibor je zgodan pomolak, puca vidik na sve strane.
Zna Ršumović, koji odnekud nije srpski akademik i to je za čuđenje, da sačuva neku mjeru. Zato mu je najbolja strofa u odi „Šaka svetih minerala“ ova:
U vremenu siromašnom
Okiti se stršljen – mašnom
Dok je tvoja glava zdrava
Nek komšiji živi krava
Ulud mržnja i plakanje
Pobediće rođakanje
Ne biti stršljen koji ubada crnogorski identitet, razumna je riječ sa Zlatibora. Malo velikodušnosti prema stočarstvu na susjedovom pašnjaku, dobra je poruka iz Ljubiša. Ršumović se, svakako, na bolje presaldumio; on bješe onaj ’stršljen’ koji je prije dvije decenije čak aludirao na nešto radikalnije. Da objasnim, evo jedne potrebne, manje digresije.
Pisao sam početkom ljeta 2005: Dnevnik Danas, u broju od 8. juna 2005, prenosi neke ocjene Ljubivoja Ršumovića o tzv. separatizmu Crnogoraca. Pesnik primjenjuje metod istorijskih paradigmi, te pominje izvjesnog Nikolu koji je pokušao da u Njegoševoj Crnoj Gori osamostali državicu Holmiju od Vasojevića. U tekstu se zaključuje: "I ubili su Nikolu Vasojevića. Znači, istorija nas uči kako bi trebalo, ali to više ne znam da li se sme. Ja sam to rekao, a nisam preporučio."
Stariji za deceniju Ršumović, vidimo, više nije ekscesno prgav.
Ali je sad prećeran njegov uvid u neorgansku hemiju. Bećković kao skup minerala koji pukim kvantitetom daju kvalitet svetosti (dijalektički zakon prelaska kvantiteta u kvalitet)!? Dublje čitati Marksa!
Rođakanje, isto, može dati kvalitet, no samo ako nema ambiciju pobjednika! (Još čitati Konstantina Kavafija.)
Književnik S. Basara gađao je ’u sridu’ svojom kolumnom u Danasu od 5. decembra 2018): Nacionalistički B i K dvojac je bestebezove na čelu elitnog polusveta. Polusvet je protiv svačije nezavisnosti, ne samo crnogorske. Jedino su Srbi oko Srba. Ko to niječe, neka ga od bezđedovstva liječe.
Priganice i ozbiljnost: Vidimo, proza ispod pera ozbiljnog pisca često dometne do smisla koji je aforističkim pjesnicima i grotesknim političarima nedosežan.
Jer je njihova šarlatanska vizija Crne Gore ovakva: Ako si gledan, krenišeš se u srpskom ruvu; ako lijepo pričaš, to je samo na srpskom. Kad se Srbi umore od pričanja na srpskom, zapjevaju srpske pjesme uz srpski instrumenat gusle, uparađeni u srpsko tringonovo. Popnu se komšije iz srpskih suterena. Sjate se đeca sa prvog srpskog sprata, da slušaju. Izvire domaćice iz srpske kuhinje, đe prže srpske priganice; padaju u srpski zanos. Muškarci srpski zamišljeni, gledaju u razuđenu srpsku prošlost.
No, niđe ne viđeh širom Srbije Perka da obuče crnogorsko, da uzme gusle (a da nije na manipulatorskoj bini palanačkog doma kulture) i gusla u tringonovom crnogorskom odijelu (’nije ga dvaput obukao u svoj dan, / no mu je to bilo štedno’) Niđe ne čuh da se u Srbiji govori jezikom kojim je napisana knjiga Reče mi jedan čoek. Prije će biti da je današnjim dobronamjernim srbijanskim čitačima potreban – prevod na srpski.
Pa ima li Srba u Srbiji? Iđe, iđe, iđe; iokle, iokle, iokle; ikad, ikad, ikad; ikako, i kako? (Autor je profesor sa više fakulteta u Srbiji)
