Djede, ja sam mali, a htio bih da budem veliki! - A kad budeš veliki hoćeš li htjeti da budeš mali? Sada si mali i ušao si gdje niko veliki nije uspio. Raduj se tome, a kada jednom budeš veliki, onda se raduj što si veliki.
- Ali djede, ponekad se umorim zato što se uvijek borim sam - glasi jedan od kultnih dijaloga iz francuske animacije „Kiriku i vještica“ („Kirikou et la Sorcière“) koja je premijerno prikazana 9. decembra 1998. u Parizu.
Prije dvije decenije na imaginarni svijet, nerijetko ljepši i magičniji od ovog našeg, došao je sićušni sanjar rođen u glavi Mišela Oseloa.
Ipak, ljubitelji animacije na Balkanu morali su da čekaju dvije godine da ga upoznaju. Srećom, čekanje je bilo vrijedno truda. „Kirikua i vješticu“, prvu zvaničnu srpsku bioskopsku sinhronizaciju, uveličali su glasovi Dragana Nikolića, Sergeja Trifunovića, Ljube Tadića, Ljiljane Blagojević... Svako ko je barem jednom pogledao ovaj film sjeća se da je Karabi glas davao niko drugi do – Vesna Trivalić.
Savršeno lišće
Priča o dječaku koji je jednog dana samo povikao: „Majko, rodi me!“ – i bio je rođen, inspirisana je afričkim pričama iz 1910. koje je Oselo čitao u Gvineji u kojoj je proveo većinu djetinjstva.
Projekat mu je bio toliko važan, da je uspio da ubijedi čuvenog senegalskog muzičara Jusua Ndura da komponuje muziku. Oselo mu je dao potpunu slobodu, naglašavajući samo to da želi da muzika bude izvedena na tradicionalnim instrumentima.
Likovi su bili nacrtani vrlo jednostavno, u dubokom kontrastu sa crtežima pozadine koja je osmišljena sa nevjerovatnom preciznošću. Kako je i Oselo objasnio, dao je instrukcije crtačima da vode računa o tome da drveće mora da bude upečatljivo i da želi da svaki list bude remek djelo.
Tako smo dobili crtani u kom su likovi, nalik isječenim komadima kartona, smješteni u opijajuće maginom svijetu koji kao da je izašao iz studija Gibli. Ovo poređenje možda najbolje potkrepljuje činjenica da je Isao Takahata, jedan od osnivača čuvenog utočišta animacije, bio toliko oduševljen filmom, da je tražio da lično nadgleda adaptaciju za japansko tržište.
Ranjiv i arogantan
Gologuzi malac djelovao je nesvakidašnje kada se pojavio, kako u imaginarnom, tako i u stvarnom svijetu. Njegova otvorenost, nevjerovatna brzina, nepojmljiva snaga i dobro staro kefalo samo su neki od razloga zbog kojih bi svako ko bi ga upoznao ostajao u čudu.
Mitu o Kirikuu doprinosilo je i to što je dječačić imao više mana nego bilo koji tipični crtani heroj. On je bio arogantan i ponosan, oštar i impulsivan, često je upadao u nevolje. Bio je dijete koje je uporno ignorisalo odrasle i radilo po svome. Ali, bio je i srceparajuće ranjiv.
Baš kao pravi dječak, vremenom bi se umorio, skupio u sebe i bio tužan zbog toga što se činilo kao da je cijeli svijet protiv njega. Svijet je bio ogroman, a Kiriku tako mali. Pričao je mami kako druga djeca ne žele da se igraju sa njim, šćućurio bi se u tunelu i tu spavao kada ne bi imao snage da nastavi. A kada je upoznao djeda i konačno našao način da spasi selo od vještice Karabe, našao se u njegovom zagrljaju tražeći utjehu.
U ovakvim momentima Kiriku uopšte nije izgledao kao heroj, već samo kao maleno, dobro stvorenje umorno od konstantnog truda da uvijek čini pravu umjesto najlakše moguće stvari.
Tragač za istinom
Kirikuova poruka bila je jasna. Prije 20 godina, nesebični i hrabri mališan suprotstavio se velikoj, moćnoj i zloj vještici Karabi i dokazao da se ne bi trebalo plašiti nijedne ale ni bauka ovog svijeta. Ne bismo smjeli ni da sudimo drugima na osnovu izgleda, niti da uzimamo stvari zdravo za gotovo. I uvijek bismo morali da cijenimo inteligenciju i volimo radoznalost spašavajući je od sujevjerja, neznanja i straha.
Kada Kiriku počne da istražuje kako bi mogao da savlada Karabu, svima postavlja isto pitanje: „Zašto je vještica zla?“ Njegova želja da je upozna i razumije, veća je od nagona da porazi. Ali, odrasli rijetko imaju odgovore na ovakva pitanja. Zbog toga Kiriku traži istinu sam.
Preuzimanjem stvari u sopstvene ruke maleni Kiriku naučio nas je što je zapravo čovjekoljublje, koliko su važni porodica, prijatelji, zajedništvo, praštanje – i zašto prolaznost nema ama baš nikakve šanse protiv ljubavi.
Najzad, ostavio nas je sa onom pjesmom čije stihove tada nijesmo razumjeli, ali znali smo da govore o nekome ko je naš prijatelj. „Kirikou n'est pas grand, mais il est vaillant / Kirikou est petit, mais c'est mon ami.“ Kiriku nije veliki, ali je hrabar. Kiriku je mali, ali on je moj prijatelj.
B. MARTINIĆ
