Frenk, ti bi morao da znaš ko sam ja. I to mnogo bolje nego iko. Sve njih si ubio ti - odzvanja glas ubitačnog Čarlsa Bronsona u ulozi „Harmonike“ u jednoj od ključnih scena legendarnog špageti vesterna „Bilo jednom na Divljem zapadu“ („C'era una volta il West“), premijerno prikazanog 20. decembra 1968. godine u Rimu.
Opasni Bronson pronašao je koncepcijski recept da skrajne sa očekivanog puta Henrija Fondu, tadašnjeg miljenika publike, koji je u klasiku Serđa Leonea odigrao negativca.
Šok efekat
S obzirom na to da je Fonda stalno igrao pozitivne likove, nikome nije bilo ni na kraj pameti da će mu Leone ponuditi ulogu Frenka. Štoviše, čak ni on nije mogao da zamisli sebe u ovoj roli. Fonda je na početku nekoliko puta odbijao Leoneovu antagonističku ideju. No, režiser je bio više nego diplomatski ubjedljiv.
Leone je objasnio Fondi da bi bila šteta da ne iskoriste takav „šok efekat“ da osvoje publiku koja nije mogla ni da sanja da ga može vidjeti u „bezobraznoj“ ulozi. Srećom po fanove vesterna, glumac je pao na režiserovu žvaku i odigrao sadističkog bandita bez ijedne greške.
Goli progres
Tamo gdje je Fonda, tu je nezaobilazna i fenomenalna Klaudija Kardinale koja u ovom špageti klasiku predstavlja neočekivani simbol nečega što bismo sada mogli da nazovemo „golom progresivnošću“. Nakon što joj je „ostavljeno“ imanje, njena junakinja Džil dužna je da ga odbrani svim sredstvima - i sasvim slučajno postaje žrtva i simbol nemilosrđa.
Leone je više puta direktno napadnut zbog njene role, i to najčešće iz feminističkog aspekta. No, ako uzmemo u obzir to kako su žene predstavljene u starim vesternima, Kardinale je u ovakvom mačo filmu na neki način uspjela da se uzdigne.
Pored glumačkog kvaliteta ovog trija, ne smijemo da zaboravimo nešto što ovo ostvarenje zapravo i čini kultnim. To je muzika koju je, pogodićete, komponovao maestralni Enio Morikone.
Ćušnuti Morikone
Veliki maestro je, krajnje bezobrazno, ignorisan tokom sezone uručenja najvažnijih filmskih nagrada naredne godine. Nego, nema tu mnogo mjesta za čuđenje.
Mnogi su nastavili da zaobilaze Morikonea, čak i u doba cvjetanja „zlatne trojke“ sa Klintom Istvudom („A Fistfull of Dollars“, „For a Few Dollars More“, „The Good, the Bad and the Ugly“). Ako Američka akademija misli da je „ispeglala“ problem uručivši mu Oskara za Tarantinov „The Hateful Eight“, grdno se prevarila.
Na koncu, iako je Leoneova režija izuzetna, posebno na startu i u posljednjim scenama, ne možemo zaobići činjenicu da ovaj vestern klasik miriše na sve što je italijanski maestro radio i ranije.
Sa posebnim osvrtom na istvudovski filmski trio, Leone nije uspio da pobjegne od „ustaljene prakse“. Iako je imao Darija Arđenta i Bernarda Bertolučija, koji su napisali fenomenalan scenario, nije uspio, niti je želio da pobjegne od usporenog ritma. Iako je takav tempo u određenim momentima više nego pogodan, u drugim je gušio hipnotićuće kadrove. L. M.
FOTO: imdb.com
