Na listi najmanje vjerovatnih događaja u modernoj muzičkoj istoriji (pored toga što su Knez i Šanta Panta bili dio istog titogradskog rok benda) - ekipa iz Lajbaha je sigurno pri vrhu. I dan-danas ima onih koji ne vjeruju da su svirali u Pjongjangu.
Gizdava parodija
Kod Lajbaha je uvijek sve na ivici namještaljke, štosa, sceniranog gega. I uvijek je teško precizno razlučiti što je tu parodija, a što mračnjačka rok industrija u gizdavim i savršeno pretjeranim odorama. Osim toga, što je to naravno - sve samo parodija.
Sa jedne strane, parodija je bila moćno oružje u borbi sa totalitarizmom i jednoumljem svijeta iza „gvozdene zavjese“ početkom osamdesetih. Sa druge, svi koji su u posljednje tri i po decenije upirali prstom u Lajbah i optuživali ih redom: za neofašizam, elitizam, neozbiljnost, nesposobnost da se „svrstaju“, nedostatak realnog konstrukta, originalnosti ili suštine - kao da su samo upirali u sopstveni odraz u ogledalu.
Od raspada SSSR-a i momenta kada smo zaplovili u Fukujamin „svijet bez istorije“, Lajbah je odlučno nastavio da parodira i Istok i Zapad. Od raznih režima, lidera i diktatora, do ikona pop kulture kao što je bend The Queen.
Nezamislivi zvuk
U srcu tame najizolovanijeg totalitarnog režima postmoderne, pod etiketom „prvog zapadnog rok benda u Sjevernoj Koreji“ - Lajbah je 2015. godine iskoristio nevjerovatnu šansu da prođe kroz odškrinuta vrata. Rezultat, dokumentarni film „Dan slobode“ Norvežanina Mortena Travika, taman je toliko nadrealan koliko i činjenica da je održan koncert u Sjevernoj Koreji.
Ploča „The Sound of Music“ je uvid u repertoar koncerta koji je jedan srednjevječni lokalni birokrata u dokumentarcu opisao kao „muziku koju uopšte nije mogao da zamisli“. Albumom dominiraju obrade, od dobro poznate „Across The Universe“ od Bitlsa, do glavne teme legendarnog mjuzikla „The Sound of Music“ iz 1965. godine. Zašto, pobogu, baš to? Zato što je Lajbahu moglo biti, prost je odgovor!
Sve na ploči „The Sound of Music“ je potpuno neočekivano i besmisleno u isti mah. Na primjer, grubi, duboki, gotičarski eho nad mekim, pastoralnim plesom po klaviru u naslovnoj pjesmi. Ili „Edelweiss“, koja počinje harfom, nastavlja sa elektro-disko bitovima i završava katatoničnom distorzijom.
Pljusnuta sloboda
Tu je i „The Lonely Goatherd“, iščašena balada sa potpuno očuđenom erotičnošću, pa mračni duel „Sixteen Going on Seventeen“ koji više pristaje nekom Romerovom treš hororu, nego najvoljenijem američkom limunada mjuziklu iz šezdesetih...
E, sad... Zamislite cijenjenog oca Koreje i lidera Kim Džon Una dok sluša ovakve stvari u publici. Ukratko: Korejcima je isporučena, pljusnuta pravo u lice destilovana, razularena sloboda. Ali, ne samo njima.
Ovaj album je takođe i parodija svih nas sa druge strane tvrde korejske granice. Ovaj disko iz Pjongjanga vrijedilo je čekati tri godine, a za mlade u našoj zemlji može biti savršen katapult i polazna tačka za istraživanje svijeta Lajbaha. Znate, ovaj bend ne zaslužuje da ga šira publika pamti samo po priči o „koncertu u CNP-u kada su likovi iz administracije u prvom redu ustajali na prve taktove obrade crnogorske himne“. Jer idejno i sadržajno – „The Sound of Music“ jeste klasičan album Lajbaha.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 79/100
FOTO: cnn.com / antrfile.com
