Knjigu je objavila izdavačka kuća „Boka F“ i prva je u ediciji „Izabeta Eriko Crnojević“, koja je posvećena poeziji. Za Pobjedu, Tomović -Šundić govori o najnovijem pjesničkom iskustvu.
POBJEDA: Kako su nastajali „Dlanovi“?
TOMOVIĆ-ŠUNDIĆ: Osjetila sam potrebu da izrazim sebe kroz poetizovani jezik i imaginaciju. Zadovoljavala sam potrebu za stvaranjem svijeta koji je unikatan i neponovljiv, svijeta koji sa sobom donosi stvaralačku energiju drugačiju od one koju sam spoznala kroz racionalne spoznaje konkretnih životnih iskustava, čitanja i tumačenja tekstova koji su bili izazovi u svim fazama mog duhovnog sazrijevanja, svijeta koji je obilježen estetskim i prisnije dodiruje biće i emocije, nego što je to u stanju da učini racionalni diskurs.
POBJEDA: Podrazumijeva li ta potreba i jednu vrstu relaksacije od obaveza koje Vam nameće Vaš naučni angažman?
TOMOVIĆ-ŠUNDIĆ: Da. Tokom života talože se emocionalna i intelektualna iskustva. Reagujemo. Ne prolazimo svijetom kao posmatrači. Mi smo svijesti usmjereni i iznutra i spolja. To izaziva reakciju našeg unutrašnjeg bića. Te reakcije i odziv našeg bića možemo da izrazimo na razne načine. Slikari to čine bojom, neko to čini kroz muziku, pokret ili igru.
Nama, kojima je bliska riječ, prirodno je da se fokusiramo na mogućnosti jezika koji je prisno vezan sa našim bićem i najprisnije govori kroz nas. Jezik je, govori Hajdeger, kuća bića. Iz te velike kuće, iz velikog hrama jezika, mi zapravo izvlačimo, ili on kroz nas provlači svoje niti, svoju energiju. I to se uliva u pjesme koje nose energetski naboj. Ona vibrira i višeznačna je. Moć poetskog jezika, u odnosu na svaki drugi oblik izražavanja, postulira njegova složenost. Njegova su tumačenja beskrajna.
POBJEDA: Između ostalog, zbog toga danas Homera, Getea ili Njegoša možemo čitati na drugačiji način u odnosu na njihove savremenike ili one koji će doći poslije nas...
TOMOVIĆ-ŠUNDIĆ: Tačno tako. Prednost poetskog jezika je da značenje riječi ili pojma može biti drugačije od preciznosti značenja koje ima u filozofskom ili naučnom tekstu. To je suština poetskog jezika. U poetskom iskazu tražila sam oslobođenje iskustava koja su se gomilala.
POBJEDA: Da li je prednost poetskog iskaza koji oslobađa u tome da jedna riječ može imati znatno više funkcija nego što ih ima u svakodnevnoj komunikaciji, u naučnom tekstu?
TOMOVIĆ-ŠUNDIĆ: U poeziji riječ vibrira, treperi zaumnim značenjima. Negdje, možda, poezija dodiruje ono što je neizrecivo, sveto, transcendentno i s onu stranu naših realnih iskustava. Zato su riječi koje su tamo upućene simboli, slike... Poezija nudi mogućnost da oslikate, da napravite sprege riječi – nekada i po akustičkim mogućnostima koje nijesu nezanemarljive.
Ona ima svoje zakonitosti poetskog kazivanja. Mora imati svoju melodiju i ritam, svoju unutrašnju organizaciju. Istovremeno, mora imati i ono nešto neizrecivo i tajnovito – samim tim i kondezovano. Nemate vi, osim u epskoj poeziji, proznom tekstu ili romanu, nekakav veliki prostor. Za poeziju, sve je bitno. Čak i interpunkcija. Riječi su „nabijene“. Pjesma je kao nabijen pištolj. Kondenzovanu energiju pjesnik sintetiše u mnogoznačnost koja je izazovna za tumačenje. Najvažnije je da energiju prenesete na slušaoce ili čitaoce. Ako oni ostanu ravnodušni nešto nije u redu sa porukom i jezikom. Nijeste uspjeli da im svoju emociju donesete kao nešto što će njima biti izazov za tumačenje. Semantički potencijal poetskog govora je beskonačan.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
