Nije to samo mračni prikaz života jednog uspješnog grafičkog dizajnera, u srednjim tridesetim godinama, već vrlo duhovita priča u kojoj se smjenjuju slojevi tragičnog i komičnog. U fokusu je Alan (Janko Popović Volarić), cijenjeni grafički dizjaner, koji pokušava da balansira između zahtjevnih i vrlo unosnih poslova i svog ljubavnog života.
Alan je poročan i nesiguran, plaši se usamljenosti i pati za svakom bivšom djevojkom za koju je u jednom trenutku pomislio da je „žena njegovog života“. U momentima kada ga ostavlja Marina, Alanov svijet se urušava, javlja se davno usađeni poriv samodestrukcije i glavni junak počinje da hoda po vrlo tankoj žici između razuma i propasti. Opija se, šmrče kokain, zavodi ćerke svojih kolega, upropašćava posljednje poslove, istovremeno pokušavajući samog sebe da uvjeri kako je sve u redu.
PUT SA OCEM
Nakon burne noći, koju je platio slomljenim nosem, modricama, posjekotinama i oteklinama po cijelom tijelu, Alan se hvata za posljednju slamku spasa. Odlazi sa svojim ocem i slikarom Brunom (Zlatko Burić) na ostrvo Vis, kako bi sahranili tetku kod koje je Alan provodio vrijeme u djetinjstvu. Međutim, otac je samo još jedan naizgled daleki i otuđeni lik u njegovom životu, sa kojim mora ponovo da se upozna i obnovi davno pokidane veze.
Boravak na Visu zapravo je i ključan za čitav film, jer se u punom sjaju iskazuje Marasovićevo majstorstvo da istovremeno spaja komično i tragično.
Taman kada pomislite da ste se odvojili od mračnih taloga unutrašnjeg svijeta glavnog junaka, počinjete da se smiješite i uživate u komediji, Marasović vas trgne novom žaokom gorčine i vrati vas razmišljanju o teškim burama života. Njegov glavni junak posrće iz časa u čas, stalno težeći onom zamišljenom dnu, sa kojeg bi trebalo da se konačno uspravi, strese sa sebe prljavštinu sopstvene nesreće i samoće i krene novim putem ozdravljenja. Međutim, ne ide to baš tako lako u filmskoj poetici Marasovića.
Po svaku cijenu reditelj bježi od patetike i predvidljivih zapleta. Ne želi da uljuljka i zadovolji gledaoca, već da dopre do njegovog srca i uma, na trenutak ga zapita i zabrine, pa ponovo nasmije.
IZAĆI IZ MRAKA
U tom Marasovićevom traganju unutar tragičnog i komičnog, imao je izuzetnu pomoć dvojice glavnih glumaca – Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića – u ulogama sina i oca. Njihova hemija je zadivljujuća, a snaga interpretacije uvjerljivo donosi priču o poremećenim odnosima oca i sina, ali i o njihovoj ljubavi koja je zatrpana iza hiljada ljutnji, osuđivanja, izgovorenih i neizgovorenih rečenica. Zato je ovaj film vrlo lijepa priča o ljudskosti, strastima i pokušajima da se čovjek izbavi iz unutrašnjeg mraka, kojim je zagušena svaka ideja da može bolji i drugačiji. Posljednje večeri Podgorica film festivala, prikazan je i kratkometražni igrani film „Put“ Senada Šahmanovića, o kojem je već ranije bilo riječi u Pobjedi, nakon premijere na Prvom programu Televizije Crne Gore. Festival je zatvoren ostvarenjem „Jeste li gledali".
