Piše: Marija Ivanović
Nemoguće je ne voljeti Silvestera Stalonea. Toliko je boljih i talentovanijih glumaca, ali samo je jedan čovjek koji nam i dalje prodaje jednu skoro te istu priču više od 40 godina – i još nas tjera da iskreno marimo za nju. Pričajte što hoćete, ali ne voljeti „Rokija“ (1976) ravno je filmskom svetogrđu. Nastavci su već neka druga priča, varijacije na temu koja je vremenom, ponavljajući se i linjajući, izgubila početnu jačinu.
Prokockana šansa
Opet, iako neke poštujemo više, neke mnogo manje – drag nam je svaki od filmova iz šestodjelne franšize. To je ta magija neuništivog Slaja... Čak i kada se ponavlja, Stalone spakuje priču toliko naivno, da niko nema obraza da ne navija za Rokija, a kamoli da mu bilo što zamjeri. Ipak, Slaj je ove godine i te kako zaslužio zakeranje – čak i najmekših fanova.
Drugi dio filma „Creed“ trebalo je da odvoji Adonisa Krida (Majkl B. Džordan) od Rokija Balboe, okrene ga ka budućnosti i otvori mu prostor da stvori zasebnu franšizu. Nažalost, dogodilo se suprotno. Franšiza je već na početku počela da se urušava zbog povratka u prošlost - besomučnog recikliranja višedecenijske istorije Rokija Balboe.
Ako ćemo iskreno, „Creed“ (Rajan Kugler, 2015) je izazvao mnogo veću pompu od one koju je zaslužio. Opet, nije ni čudo što su kritičari i fanovi Rokija požurili da ga dignu u nebo.
U filmskom svijetu, boks je većinom bjelački sport, uprkos tome što je jedan od njegovih najvećih heroja Muhamed Ali. Svijetu je odavno bio potreban film u kom je glavi lik - afroamerički bokser. I činilo se, sa talentom Majkla B. Džordana (sjajan u drami „Fruitvale Station“ iz 2013.) i smjelošću Rajana Kuglera, da „Creed“ ima šansu da postane lijepo skockana franšiza.
Jedno te isto
U čemu je stvar: „Creed“ je 2015. godine uspio da pokaže da je Adonis, sin čuvenog Apola iz četiri dijela „Rokija“, zreo za to da se ne šlepa na Balboinu slavu i dovoljno interesantan da počne samostalnu odiseju. Nastavak je u tom smislu korak unazad. Nije donio ništa svježe, novo, što pripada samo Adonisu Kridu, neuzajmljeno od šest filmova o besmrtnom Rokiju Balboi, naročito od trećeg i četvrtog dijela.
Već poslije pola sata sto trideset minutnog filma imaćete osjećaj da ste ga već jednom gledali, samo sa malo izmijenjenim ulogama. I ne, nije tu riječ samo o tome što se u igru vratio Ivan Drago (Dolf Lundgren), bokser koji je ubio Apola Krida u ringu, a potom izgubio meč od Rokija u četvrtom dijelu iz 1985. godine.
Nijesu samo likovi ti koji se ponavljaju – narativ je isti, bezobrazno su slični čak i pokreti kamere, naročito tokom snimanja finalnog okršaja Krida i Ivanovog sina, Viktora Draga (Florijan Montanu).
Kad smo već kod Viktora... Možete li da povjerujete da je glavni negativac, sin kog je posrnuli i odbačeni šampion, otac Ivan, zadojio mržnjom – ljudskiji i zanimljiviji u ovom filmu nego njegov veliki heroj, Adonis Krid? To ne bi nužno bilo loše, da je Montanu, iako se nije proslavio glumom, dobio više prostora da razvije unutrašnju dramu svog lika. Nažalost, odnos Viktora i Ivana je pretrčan, poprostačen, sveden na samo jedan od stepenika koji uvezuju klackavi narativ.
USA vs. SSSR
Što se priče tiče, nje skoro i da nema. Tačnije, samo je iskopirana iz četvrtog i trećeg dijela „Rokija“ i smotano prilagođena Adonisovoj neprebolnoj rani, činjenici da čovjek koji je ubio Apola Krida šeta sa televizije na televiziju i hvali se ubistvom njegovog oca u ringu.
Podsjetimo se, kada iz jednačine uklonite Apolovu smrt, „Rocky IV“ nije ništa više od propagandnog filma u kom se superiornost američkih vrijednosti natrljava na nos Sovjetima.
Stiven Kejpl Džunior pokušao je da opravda vraćanje USA vs. SSSR/Russia narativa ubjeđujući nas da tu više nije riječ o propagandi, nego o vrlo ličnoj priči. O mladiću koji nikad nije prebolio smrt oca. O treneru koji nikad nije prebolio gubitak prijatelja i kolege. O bokseru koji nikad nije prebolio smaknuće sopstvene časti, porodične sreće i sportske karijere. O očevima i sinovima koji su izgubili jedni druge i njihovoj (ne)mogućnosti da se manu egomanijačenja, karijerisanja, ignorisanja i mržnje – i konačno se vrate jedni drugima.
Ne postoji ništa sporno u vezi sa tom idejom. Štoviše, takav zaplet zvuči čak i zanimljivo. No, apsolutno je nemoguće izvesti je uz besomučno kopiranje prethodnih „Rokija“ i bušni scenario Stalonea i Džuela Tejlora. Da je pisanje scenarija boks meč, duo koji potpisuje „Creed II“ popio bi nokaut u prvom minutu prve runde. Sve emocije koje isporučuje su konvencionalne, očekivane, nedovoljno jake da ožive ustajali narativ.
Izostanak stava
Baš zbog kopiranja Balboa franšize i poprostačenih, prenabrijanih dijaloga ne funkcioniše centripetalni sukob u ovom filmu. I odatle utisak da borba časnih Amera protiv opasnih Sovjeta u filmu „Creed II“ djeluje prevaziđeno čak i doba kad Donald Tramp i Vladimir Putin iz dana u dan mjere „čiji je veći“.
Sasvim je jasno da niko nije očekivao nekakvo velelepno čudo od nastavka „Krida“. Ipak, 2018. jeste godina koju su obilježili važni filmovi o pravima Afroamerikanaca. Sa tamnoputim glavnim likom u fokusu, bilo je dovoljno prostora da Staloneov tim zauzme stav i kaže nešto, bilo što, ma koliko malo o položaju afroameričkog društva u potrampljenoj Americi.
„Creed II“ nije rekao ništa ni o aktuelnoj političkoj klimi u SAD-u, niti o boksu koji je pretvoren u senzacionalističku mašineriju za obrtanje novca. Da su makar scene borbe snimljene da valja, kao u „jedinici“, ali nijesu. Zbog toga Kejplovo djelo nije bitno ni za „Rokijevu“, ni za „Kridovu“ zaostavštinu.
Odlazak Slaja
Vjerujte, „Creed II“ je pandan „chick flick“ filmova prevedenih u svijet velikih dječaka. „Boy flick“, stvoren da se dopadne samo onima kojima ne smetaju silna ponavljanja, koji vole da se vrate i ušuškaju na dobro poznatu „Rocky“ teritoriju, kojima nije problematično podilaženje publici. I naravno, može da bude okej mlađim gledaocima kojima nije poznata istorija Rokija Balboe. Ostali nemaju što da traže od Kejplovog smotanog filma.
Ako želite da pogledate odličnu, slojevitu boksersku dramu, vratite se prvom „Rokiju“. Ili filmovima kao što su „Champ“ (Franko Zefireli, 1979) sa Džonom Vojtom, „Cinderella Man“ (Ron Hauard, 2005) sa Raselom Krouom, „Warrior“ (Gejvin O'Konor, 2011) sa Tomom Hardijem. Podsjetiće vas na to što znači imati emocije zapletene u grlu.
Od filma „Creed II“ ne možete dobiti ništa slično. I šteta je što je tako ispalo, jer je Stalone izjavio da ovo jeste njegovo posljednje ulaženje u cipele Rokija Balboe. Malo mu je teško povjerovati da će biti baš tako, iako čak i u filmu postoji scena u kojoj kaže Adonisu da je došlo njegovo vrijeme i udaljava se od ringa. Ali, hajde da vidimo. Njegov odlazak će svakako morati nekako da se „reguliše“ i objasni u trećem dijelu „Krida“. Osim ako njegov autorski tim ne poželi da se samonokautira prije nego što i počne...
Ocjena: 4/10
Režija: Stiven Kejpl Džunior Uloge: Majkl B. Džordan, Silvester Stalone, Tesa Tompson, Dolf Lundgren, Florijan Montanu Trajanje: 130 min
