Njemački policajci su narednog jutra pronašli obezglavljeni ženski trup u baroknoj fontani. Pomislili su, u prvi mah, da je riječ o svirepom ubistvu. Kokoška nikada nije uhapšen zbog obezglavljivanja Alme Maler, ali jeste osuđen na 22 godine samoće.
Neprolazna buraAlma Maler ubila je Oskara Kokošku tri puta. Prvo, kada su se sreli 12. aprila 1912. godine u Beču, u porodičnoj kući njenog očuha. Tada je već bila udovica kompozitora Gustava Malera, a on mladi slikar ekspresionista. Trebalo je da je portretiše. Sjedjela je za klavirom i svirala dok je on skicirao po papiru. Kad god bi podigla glavu, ubila bi ga pogledom. Poslije tri sata poznanstva ponudio joj je brak.
Malerova udovica oblačila je triput i vjenčanicu. Oskara je prihvatila nebrojeno puta, ali nikada mu nije rekla ono sudbonosno „da“. Za njega je bila i ostala „vjetrova mlada“, nedokučiva i nedohvatna. Baš kao na portretu koji je naslikao neposredno nakon njihovog raskida.
Na slici su Oskar i Alma prikazani u postelji, nagi do pojasa. Ona spava, naizgled mirno. On, sjetan i slab sa obrisima modrica po tijelu, bdi joj nad snovima. Nije mu prepuštala ključeve od zabranjenog grada sopstvenih snova i strahova. Oskar stražari pred tom utvrdom, ali ne može da zaviri iza bedema. O čemu li ona sanja? Da stoji sa njim kraj oltara, da mu rodi dijete, da ga ostavi?
Dama u bijelomOko ljubavnika-brodolomnika pravi je kovitlac... Slojevima gustih boja sazidano je uzburkano more strasti i lomova, trauma i neprolazne bure. Svaki talas je kao avet koja prijeti da ih poklopi jednom zauvijek. Crno sunce u daljini ne nagovještava ni tračak nade. Dimenzije platna Kokoškine „Vjetrove mlade“ su 181x220, baš kao i dimenzije njihovog nesuđenog bračnog kreveta.
Sve što je prikazano na toj čudesnoj slici Alma Maler sažela je u dvije rečenice: „Tri godine s njim bile su ljubavna bitka. Nikad prije nijesam iskusila toliko grča, toliko pakla, toliko raja“.
No jednom je, ipak, bila njegova nevjesta. Njena vjenčanica bila je bijela, bolnička kecelja, a bidermajer - komadić vate natopljen krvlju koji mu je pokazala kad je, nakon namjernog pobačaja, izlazila iz sanatorijuma.
- Ovo je moje jedino dijete i to će tako i ostati - grcao je slomljni Oskar posvećujući mnogo crteža i slika tom malom parčetu života u pokušaju. Tog dana, ubijen je drugi put.
Svjetlost i mušiceBečka biblioteka čuva dva toma pisama Oskara Kokoške. Više od 400 napisao je Almi. U pismima joj tepa, guguče njeno ime. Svako počinje sa „najdraža moja Almi/ Almili/ Almilici...“
Taj gemišt patetike i romantike, ekstaze i katarze, unikatne ljubavi i delikatne patnje, ne pije se lagano. Već odjednom. Na iskap.
- Konačno, otvori oči i pogledaj: sada ću otvoriti knjigu svijeta samo za tebe i vidjećeš da u njoj nijesu riječi, već samo slike - piše pjesnik Kokoška.
- Ne razumi me pogrešno, ali ja sam ljubomoran na svakog mrtvog i živog koji te je ikad usrećio... Potrebno mi je čitavo tvoje srce, Almi - nastavlja bolesnik Kokoška. Bolesnik od ljubavi.
Za Almu Maler se govorilo da je svjetlost oko koje muškarci oblijeću kao mušice. Prozvali su je „najdražesnijom curom prijestonice“ – a ona je zvala Oskara Kokošku kokoškom. Zato što se kokoti po Beču, dok Evropom gruvaju topovi. Prijavio se u rat. Poslali su ga na Ruski front.
Kad je čula da je ranjen, nije se mnogo potresla. Niti je otišla u bolnicu da ga vidi. Kada je poslat kući na oporavak 1915. godine, ona je već bila udata za drugoga. Ruska granata ga je samo okrznula, a đule kojim ga je vijest pogodila, napravilo mu je rupu u grudima. Nije umro, samo je ubijen. Treći put.
Tiha žena
Henrijeta Mos bila je Njemica koja je pravila lutke. Jedna od najboljih u ovom poslu. Mora da se prilično iznenadila kad je dobila pismo od izvjesnog O. K. (tako se potpisivao i na platnima) sa izričitim zahtjevom da mu napravi lutku kakvu niko do tada pravio nije.
Lutka žene od 160 centimetara visine, crnih očiju, crne kose. Tako bi, u najkraćem, neko normalan (ako ima normalnih koji traže žensku lutku u prirodnoj veličini?!) naveo u porudžbini. Ali, ovaj naručilac znao je svaki detalj o toj ženi, svaki pregib na njenom tijelu, raspored mladeža i obim bokova. Znao je za gustinu trepavica, serpentine nosa i blagu napućenost njenih usana. Sve je to tražio da se napravi na lutki, ne pitajući za cijenu.
Nakon prvog pisma Henrijeta Mos dobila je na stotine skica, crteža i upustava od iste osobe, opsjednute idejom o izradi savršene lutke. I prionula je na posao. Poslije skoro godinu, lutka je bila gotova. To je bilo njeno remek djelo. I jedino koje je ovjekovječeno na fotografijama iz njene bogate kolekcije.
Za O. K. ona je bila je poput božanstva. Jedino što nije mogla da priča. Nazvao ju je „Tiha žena“ (italijanski: (C)alma - tiha, mirna) i počeo da živi sa njom kao da je od krvi i mesa.
Što pije lutka
U ovom zatrovanom i opterećenom svijetu, kako tada, tako i dan-danas, prva pomisao većine, kad se pomene „život sa lutkom“ obično bude perverzna, nastrana. To što je O. K. svakodnevno razgovarao sa njom, što je izvodio u bečke restorane i u teatar, bio je njegov najveći „grijeh“. Predstavljao je prijateljima i oni su ga razumjeli. Konobari nijesu.
- A što pije lutka - pitali bi ga.
Onda je O. K. morao da se preseli iz Beča, da bi pronašao sebe i opet postao Oskar Kokoška. Korak ka tome bio je da jednom za svagda raskrsti sa utvarama prošlosti. Te pijane drezdenske noći, kako je već opisano, pred svima je obezglavio „Tihu ženu“ želeći da zaboravi onu koja ga je ubila. Ali, da li je?
Kokošku su proganjali nacisti. Nazvali su ga „degeneričnim umjetnikom“. A on je njima u inat, naslikao „Autoportret degeneričnog umjetnika“ i dokazao da je kokoška starija od jajá.
Slika „Vjetrova mlada“ čuva se u Umjetničkom muzeju u Bazelu. Oskar Kokoška je u maju 1941. u Londonu oženio kćer češkog pravnika Oldu Palkovsku, dočekavši uz nju duboku starost.
Alma Maler je prije Drugog svjetskog rata pobjegla u Njujork, gdje je i umrla 1964. godine. Sahranjena je u Beču.
Henrijeta Mos izvršila je samoubistvo. Imala je 40 godina...
