POBJEDA: Zašto naslovna konstrukcija „Labirinti sjećanja“?
POPOVIĆ: Razmišljao sam kako naslovom knjige objediniti četiri ličnosti o kojima pišem, ličnosti koje predstavljaju, dopustite mi izraz, literarne modele kojima sam se bavio a koji su svaki na svoj način izuzetno kompleksni. Iako se radi o četiri različite stvaralačke personalnosti, osobama snažne individualnosti, ipak u osnovi njihovog djela postoji jedan zajednički imenitelj koji se može bez sumnje označiti onim unamunovskim „tragičnim osjećanjem života“. Odlučio sam se za naslov „Labirinti sjećanja“, zato što sam smatrao da ta sintagma u potpunosti odgovara onim tematskim slojevima knjige koju čini prožimanje žanrova, dakle faktografije i esejistike, u kojima se, zavisno o temi, dotiču problemi, stvarnog, imaginarnog umjetnosti, religije, filozofije, poezije...
Odluka da pristupim takvom višeslojnom postupku pisanja u portretiranju odabranih osoba svjesno nameće fenomen lavirinta, ali napominjem lavirinta bez onog Arijadninog konca, jer za razliku od mitskog junaka Tezeja umjetnik ulazi u taj tajni lavirint umjetnosti bez povratka, svjestan činjenice da iz njega, lavirinta, uz sve moguće teškoće na tom nepredvidivom putu ne želi, bolje reći ne može, izaći.
Predaje se tim zamršenim putanjama i odajama umjetničkog kompliciranog zdanja poput one „Kraljevske palate“ u Knososu, kojom su bili zadivljeni Grci. Iskustvo tog stvarnog i mističnog putovanja kroz život i umjetnost osvjedočeno je umjetničkim djelom koje upravo zbog svoje kompleksnosti predstavlja lavirint za sebe. Ogledalo sopstvene tajne. U tom smislu pišući o Sioranu, Marinkoviću, Kišu i Dadu Đuriću nužno sam se susretao s mnogostrukim značenjem s onim fenomenima kulture i umjetnosti, tradicije i savremenosti koje su ih odredile, profilirale u prepoznatljivom karakteru njihovih stvaralačkih ličnosti.
POBJEDA: Pišući o njima nužno ste pisali i o sebi?
POPOVIĆ: Da. Jer, kako je govorio Borhes, umjetnik stvara svoje prethodnike, doživljava ih i vidi kroz novi, lični rakurs. Time proširuje pristup njuhovom djelu.
POBJEDA: Kako je pripremano Vaše poznanstvo s Emilom Sioranom?
POPOVIĆ: Ono što Gete naziva afinitet po srodnosti upravo potvrđuje moju, rekao bih, sudbinsku određenost da upoznam filozofa čije je djelo obilježilo moje studentske dane. Prije čitanja čuvene Sioranove knjige „Kratak pregled raspadanja“ imao sam afinitet za one umjetnike, slikare, pisce, muzičare i filozofe koje je posebno cijenio Sioran i koji su bitno uticali ili ga nadahnjivali za njegove filozofsko-poetske pesimističke, mračne, koncepcije svijeta, odnosno čovjeka. Da spomenem samo neke: Lotreamon, Dostojevski, Kjerkegard, Bah, Mocart, Direr ... Kada sam ušao u Sioranovu parišku mansardu, prvu knjigu koju sam uočio u filozofovom hodniku, položenu na druge knjige, bila su „Sabrana djela“ Grofa od Lotreamona. To je bilo isto izdanje kakvo sam kupio svojevremeno (1973) godine kod jednog bukiniste na obali Sene i od te knjige uradio jedan nadrealističko konceptualni objekt koji je zastupljen u mojim monografijama. Nijesam slučajno spomenuo Sioranove poetsko-filozofske misli, jer upravo je profinjena poetičnost njegovog izraza i savršeno vladanje jezikom ono što obogaćuje i čini zavodljivim filozofske pesimističke misli date u aforističkoj formi. Kad čitam neke Sioranove tekstove kao da čujem ,,ukletog pjesnika“, mog omiljenog pisca Lotreamona, kao da Sioran govori svome tragičnom i slavnom prethodniku: „Onaj koji se nije dao jasnoj jezi tjeskobe, koji u mislima nije proživio slatku stranu svoga iščezavanja niti osjetio njena surova klonuća, nikada se neće osloboditi opsesije smrti“. A opsesija smrti je u širem smislu, u latentnom ili manifestnom obliku temeljni problem koji se provlači kroz sve četiri umjetničke ličnosti kojima se bavi knjiga „Labirinti sjećanja“.
POBJEDA: Ranko Marinković je rođen na ostrvu Visu. I Cetinje na kom ste Vi rođeni u središtu je jednog kamenog mora. I Vis i Cetinje morem su izdvojeni od cjeline svijeta. Što ti obruči stvaraju u čovjeku?
POPOVIĆ: Ono što me navelo da uporedim Vis, mjesto rođenja Ranka Marinkovića, i moje rodno Cetinje, iako su u sasvim različitom prirodnom ambijentu, jest upravo sticanje svijesti posredstvom ambijenta o čovjekovim ograničenim spoznajnim moćima. Kud god čovjek krene na ostrvu nailazi na obalu, na more, koje ga doduše spaja sa svijetom, ali ga ostrvo primarno čini ograničenim mjestom svoga rođenja i bitisanja. Ta metafora je primjenjiva i na Cetinje. Više puta sam govorio ili pisao kako se na Cetinju, u tom malom ostrvu, kako kažete okruženom „kamenim morem“, čovjek osjeti ograničenim, opasanim tim brdovitim obručem za koji ima osjećaj da ga istovremeno štiti i guši i koji mu takođe budi svijest o ljudskoj ograničenoj spoznajnoj moći.
Zato se stvara potreba da se ta brda razmaknu, da se vidi ili nazre što se nalazi s onu stranu, tamo gdje sunce zalazi i tamo gdje još sija. Prošlo je cetinjsko nebo i plavetnilo se zastrlo mračnim zvjezdanim svodom.
Dakle, ta potreba da se sagleda i prodre dalje u osnovi je onaj stvaralački princip, da se granice datog nadiđu, da se horizonti onog spoznatog prošire, da se svijest oplodi novim iskustvom, premda se zna da je to otkrivanje novog horizonta samo još jedna novouspostavljena granica, jer čovjeku, umjetniku, nije dato da spozna apsolut niti da prodre u njegovu tajnu. U tome jest snaga i apsurd umjetničkog stvaranja. Čovjek teži savršenstvu koje mu stalno izmiče.
POBJEDA: Ranka Marinkovića u eseju koji tematizuje ruke i rukavice, upoređujete s Đorđom de Kirikom. Na što se konkretno ta usporedba odnosi?
POPOVIĆ: Ta mi se paralela hrvatskog dramatičara i talijanskog metafizičara nametnula iz konteksta umjetnosti, odnosno ekspanzije tehnike u doba u kojem su Marinković i De Kiriko stvarali. Kult mašine i brzine i uopšte dinamizma modernog vremena kakvo su zagovarali i proklamirali futuristi, De Kiriko je otvoreno prezirao. Čuvena je njegova konstatacija da su dva najveća zla XX stoljeća fašizam i moderna umjetnost. Marinković je takođe imao rezerve prema nekim pravcima modernizma, a otvoreno je, na primjer u „Kiklopu“, izražavao prezir prema tehničkim dostignućima kao što se vidi u sceni gdje se Melkior suprotstavlja „glupom tramvaju“. Sjećam se da je Marinković zagovarao kako je, što se tiče teatra, književni tekst ono što nosi predstavu. Bio je jako osjetljiv kad se tekst mijenja ili „prilagođava“ aktuelizaciji kakvog trenda. Povjerenje u klasične vrijednosti koje su svevremene i uvijek aktuelne takođe ga povezuje s De Kirikom
POBJEDA: Kiša ste upoznali tek 1983. godine, na Cetinju. Upoznao Vas je Boško Mijanović. Što je prethodilo tom susretu?
POPOVIĆ: Boško je bio Danilov bliski prijatelj i njegov vjenčani kum. Meni je predavao matematiku u gimnaziji. Pričao mi je zanimljive pojedinosti o Danilu. Tog istog ljeta, prije nego smo se upoznali, Danilo je sa mojim i njegovim prijateljima iz Zagreba, Strahinjom Marovićem i Pavlom Spasićem, bio u posjeti mojoj kući u Zagrebu. Htjeli su vidjeti ciklus radova o Juditi kojeg sam bio završio. Jagoda im je pokazala slike. Ja sam tada bio u Milanu zbog dogovora oko izložbe. To navodim zbog toga jer mi je Danilo, sjedeći ispred moje kuće na Cetinju i gledajući gusto zelenilo bašte rekao: „Lijepo si našao mjesto i ambijent u Zagrebu kao ovdje Pod granicom“. Kvart u kojem živim u Zagrebu, Šalata, ima puno zelenila.
POBJEDA: Što je kod Kiša na Vas, tokom tog prvog susreta, ostavilo najdublji utisak?
POPOVIĆ: Danilo je bio neposredan, duhovit, katkad ironičan ili samoironičan „provlačeći“ kroz razgovor neke tipične crnogorske riječi s „cetinjskim“ naglaskom, što je radio uvjerljivo, činilo se spontano, ali i s promišljenom spretnošću lucidnog kozera.
Njegovo karakterno lice, koščata fizička konstitucija tijela, snažne šake i gusta neukroćena kosa, nekako se sve to rimovalo sa onim što sam čitao o njemu, o književnosti koju je smatrao svojom sudbinom.
Govorio je da je za njega književnost ,,condition“ te, prema tome, njegova sopstvena biografija. Dakle, doživljavao sam ga prvenstveno kao biće prožeto životnim iskustvom koje je postalo literatura. Uvjerljiva i sugestivna.
Ja, naravno, ne mogu pisati o Danilu kao što to mogu njegovi bliski prijatelji. Generacijski jaz je velik. Mene je prvenstveno zanimalo u bliskim susretima s piscem samo ono što je bremenito literaturom, što se može transponovati u zanimljiv književni tekst, ono što postaje izazovni lavirint kojega čine, kao što sam na početku rekao, faktografski detalji sa esejistikom.
Na tom karakteru je strukturirana moja knjiga. Dakle, isti princip primjenjujem kada pišem i o Sioranu, Marinkoviću i Dadu.
POBJEDA: Oživljavajući sjećanja na Dada Đurića, zapisali ste da je on jedan od rijetkih istinskih savremenih slikara kome pristaje atribut majstora. Što ste kod njega posebno cijenili?
POPOVIĆ: Kod Dada cijenim dosljednost i iskrenu vjeru u ono što je radio. Radikalne mijene u šezdesetim godinama na planu likovnih strujanja u Evropi i svijetu nijesu ga mogle pokolebati u vjeri u ono što je osjećao i radio. Bio je individualist. Usprkos onih naivnih proglašavanja „smrti slikarstva“, on je i dalje neumorno slikao. Bio je jedan od onih figurativnih slikara kome istinski pripada atribut majstora. Što je danas hic et nunc rijetkost da neko zasluži takav epitet.
POBJEDA: Mnogi su pišući o Đurićevom stvaralaštvu među umjetnicima koji su uticali na njegov slikarski izraz spominjali i Salvadora Dalija. Vi osporavate tu tvrdnju. S kakvom argumentacijom?
POPOVIĆ: Povod tom otvorenom problemu je konstatacija E. L. Smita da je Salvador Dali po mnogo čemu Dadov direktni uzor. To je tačno u širem poimanju nadrealizma poput nepoštovanja uvriježenih konvencija, afinitet za stare majstore fantastike, sklonosti bizarnom...
Ali ono što ova dva umjetnika po mom mišljenju bitno razlikuje je koncept gradnje i shvaćanja slike, organizacija likovne filozofije i vizuelne artikulacije djela.
Dali većinu svojih radova zasniva na sistemu „paranoično kritičke metode“, gdje precizno poput znanstvenika elaborira onirički kontekst kompozicije s njegovom tipičnom ikonografijom.
Dado je izjavljivao da često slika kao u transu, da se sav predaje slici, dakle više instinktivno u čemu je bliži Bejkonu nego Daliju.
Kreativna likovna inteligencija Salvadora Dalija kontroliše svaku pojedinost. Njegove kategorije prostora i vremena, načini slikanja osvjetljenja i sjenke, deformacije ili razaranja figura drugačije su od Dadovih.
POBJEDA: Za kraj da se vratimo Cetinju. Tek s jednom opaskom Danila Kiša ljudi su postali svjesni fenomena cetinjskih kiša. Mnogo je kiša na Cetinju. Koja je od njih Vama najbliža?
POPOVIĆ: Nikada nijesam slikao kiše, kišne pejzaže. O toj melanholičnoj kišnoj atmosferi cetinjskog ambijenta pisao sam u knjizi „Priče iz Arkadije“ ( Ex libris, Zagreb 2005. godine). Posebno su me se doimali sutonski prizori jesenskih vlažnih isparenja u obližnjem parku, kada su me sivkasti sfumato tonovi gustih i mokrih krošanja visokih stabala podsjećali na rendgenske snimke plućnih krila.
Slobodnom ponašanju ništa nije moglo odrediti granice
POBJEDA: Opisujući svoje studentske dane, kažete „u meni je postojala neka neobuzdana potreba za šokiranjem“. Da, ipak, to nije bilo znatno više od onoga što u tekstu označavate kao neke zakašnjele plamene iz puberteta? Recimo, revolt?
POPOVIĆ: U izvjesnom smislu to jest bio revolt. Možda više nesvjesno nego svjesno programirano ponašanje. Više nagonski, vođen potrebom da razbijam pravila kakva je programom diktirala Likovna akademija, želio sam prkositi tim pravilima ali na način da sam, paradoksalno kazano, kršio ono čega sam se pridržavao.
Na primjer, radeći zadatu temu ljudske figure s draperijom ili mrtvu prirodu s antičkim gipsanim glavama na prvoj godini studija nakon završenog rada, kako je nalagao program, ja sam te iste teme radio na svoj način, onako kako sam ih ne samo vidio nego i doživio a da se pritom ostvari sve ono što je trebalo demonstrirati umijećem crtanja, dakle iluziju stvarnog, perspektivu, svjetlost, sjenke, materijalnost crtanih stvari kao što je iluzija stakla, drveta, metala...
Te nadrealističke kompozicije je odobravao moj profesor Ljubo Ivančić, što je potpuno zbunjivalo moje kolege iz klase. U to je vrijeme studentskih dana bilo je i određene mladalačke arogancije i osjećaja superiornosti kada sam, na primjer, često citirao Lotreamona, Trakla ili Siorana, moje omiljene pisce, za koje moji kolege nikad nijesu čuli.
Znao sam raditi na hodniku akademije prostorne kompozicije, danas bi se reklo instalacije, koristeći gipsane odlive i namještaj akademije u svrhu tih kompozicija koje su zbunjivale i neke od profesora.
Kako sam bio superioran i u teoriji, jer me likovna teorija zanimala i prije akademije, bio sam jedini iz moje generacije koji je imao odličnu ocjenu iz estetike.
Ako tome dodam da sam kao student dobio nagradu na najprestižnijoj godišnjoj likovnoj manifestaciji u Hrvatskoj „Zagrebačkom salonu“ 1974. godine, onda mom slobodnom ponašanju ništa nije moglo odrediti granice. U tome sam znao i pretjerivati što mi se u ovim zrelim godinama čini neprimjerenim i u ponašanju nezrelim.
Vlatko SIMUNOVIĆ
