Reći će vam: bilo je to dvije decenije prije Panatinaikosa, Bodiroge i Focisa, uhvaćenih u mrežu Gašove, Dejove i odbrane još 6.000 ljudi u „Morači“, onog marta 2000. godine! I to u sličnom sastavu, ali ipak u malo skučenijoj i intimnijoj atmosferi. Jer jedan betonski teren ne može da primi baš onih 6.000...
Najbolji obruč
Scena: s jedne strane Dejo, Dejan Radonjić i Gavrilo Gašo Pajović, mršavi kao štiglići, preplanuli kao klinci iz filma „Slumdog Millionaire“ - u ekipi kvarta đaka iz Osnovne škole „Sutjeska“. Ponekad bi se jednom od najboljih trenera Evrolige i sportskom direktoru Budućnosti pridružio i „haubica“ Vulje, Dragan Vukčević. Čisto toliko da niko ne pomisli da ima boljih...
Baš tu, pred najoštrijom publikom vršnjaka iz generacije '70-'71 i majkama, babama, tetkama koje bi ponosno virile kroz škure sa balkona... Jer ko tu položi, jednog dana može i na Panatinaikos!
Dvorišta prvih prekomoračkih zgrada savršen su katapult u njihovo vrijeme. Koraci po tom betonu pružaju uvid u skoro neizmijenjen prostor na kom su prve košarkaške korake učili velikani.
Na primjer, baš taj teren u kvartu iza „Alpe bara“ samo jednom je izgledao drugačije, kada je „najbolji koš u gradu“, nestao na nekoliko mjeseci. Dok neko djeci iz Ulice Vasa Raičkovića nije dojavio da je ekipa iz Bloka pet jedne noći prosto došla i ponijela obruč... Jer Bože moj, sigurno nije do toga što su momci iz „Sutjeske“ bolji, mora da je do koša! Vraćen je jedne slične noći osamdesetih i ovog puta, dobro zavaren, da traje.
Savršeni dvokorak
Da ne bude da Blok pet nema košarkaške veličine: u istoj generaciji '70-'71 stasavali su buduće evropsko i svjetsko zlato u dresu Jugoslavije - Nikola Bulatović, pa budući trener Budućnosti, osvajač dvije titule i dugogodišnji pomoćni trener u klubu - Igor Đaletić...
Taj prostor, što čuva neki miris davnog proljeća i u kasnom novembru, ima neku posebnu magiju. Savršena je škola drugarstva, karaktera, sportske drčnosti, ali i fer igre koja ne trpi folirante. Za formulu dugog, savršenog dvokoraka - odatle pa skroz do obale terena „Morače“ i nekoliko decenija kasnije, meča sa Panatinaikosom. I do nekih novih Evroliga.
Jedni druge činili su boljim, ali imali su i sjajne mentore. Malo ko zna da je Gavrilo Pajović, nekada plejmejker, sada sportski direktor evroligaša Budućnost Volija - bio sakupljač lopti na fudbalskom meču Budućnosti i Hajduka 1984. godine, čuvenom po „aferi Srećković“ i napadu na arbitra ispod tribina.
Nastavnik fizičkog
Baš na toj utakmici Gaša je primijetio veliki „hajdukovac“, njegov nastavnik fizičkog u „Sutjesci“ Draško Đurović. I uz prijekor, „mali, za koga ti to navijaš“, na prvom narednom času tutnuo mu je u ruke košarkašku loptu... Zato ne čudi što je Dejan Radonjić, đak iste škole, prije mjesec u kolumni za sajt Evrolige o svom košarkaškom razvoju, pisao baš o prvom nastavniku fizičkog - mnogo prije prvog treninga u Budućnosti.
Eto tako se, drugarstvom i posvećenošću, na terenu na kom su budući velikani činili boljim jedni druge - pružala vertikala podgoričke košarke. Koliko je duga, najbolje bi možda rekla jedna starina iz, naravno, prekomoračke Ulice Ivana Vujoševića.
Taj Veljko Belada, gospodin starog kova kakvih je sve manje, jedan je od prvih crnogorskih građevinskih inženjera. Sredinom pedesetih bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije kao član Budućnosti. Baš u generaciji sa legendama Radivojem Koraćem i Mirkom Novoselom! Ali, to je već neka druga priča... Stojan STAMENIĆ
FOTO: Dragan Mijatović
