Između obaranja rekorda po broju psovki u jednoj pjesmi, The Prodigy trojka stvarala je pakleno zaraznu elektronsku muziku. Ranih devedesetih perfektno je uhvatila duh sopstvenog vremena. Njen reakcionarski koncept na mahove je bio dežurna glavobolja tadašnjeg britanskog premijera Džona Mejdžora.
Prirodna reakcija
Album „Music for the Jilted Generation“ bio je apsolutno to – označiteljski generacijski. Trio producenta Lijama Hauleta, koji su kompletirali plesači u MC roli Kit Flint i Kit Palmer (poznatiji kao Maksim Rijaliti), bio je savršeno bezobrazno potentan na sceni. Toliko, da je britanska vlada, privremenim zakonom zabranila „okupljanja ljudi koji plešu po taktu repetitivnih bitova“!
Nakon 24 godine, pošteno je reći kako je popularnost trija The Prodigy višestruko pojačana prisustvom na najširoj javnoj sceni. Kada su članovi benda prestali da budu interesantni Mejdžoru i sličnim zakopčanim birokratama, njihov balon je izdušio brže od kriptovalutnog.
Takav kakav jeste, The Prodigy je prosto bio savršen da se ponovo pojavi u našoj eri – i da u doba trampokalipse zagrmi sa pokrićem „We Live Forever“ (eng. „Živimo vječno“) - kao da je ova trojka neka manifestacija stvarnosti, prirodna reakcija koja uvijek prati doba uspona desnice.
Bez pomaka
Albumu „No Tourists“ ne fali urgentnosti, poziva na mobilizaciju („građanski nemir, navlačite pancire“). Ne manjka mu ni grandioznosti, čak ni orkestarske širine, koja u nekim momentima umije da podsjeti čak na Led Zeppelin nabrijan simfonijskom artiljerijom.
No, ono što definitivno fali ploči ,,No Tourists“ jesu svježe muzičke ideje. Nove The Prodigy pjesme akutno pate od osjećaja već viđenog. Na primjer, legendarna „Voodoo People“ nije evocirana samo jednom, nego čak tri puta. Čuvena sint linija razbaškarena je u čak tri pjesme.
Šteta, jer album se jeste zaletio visoko sa prvom pjesmom „Need Some1“. Zvuk lomljenja stakla u njoj dovoljan je da nepogrešivo znamo da je ovo muzika bunta, prkosa, nepristajanja. Ipak, plan borbe koji je precrtan, isti kao onaj od prije dvije i po decenije - ne pomaže u napredovanju.
Stara lekcija
Nažalost, artiljerija ove elektronike u jednom momentu podsjeća na klinačko pucanje iz pištolja na vodu. Najžešća pjesma „Champions of London“ više priliči najavi nekog teatralnog fejk šoua kao što je uvod za borbu kečera - nego koračnici iz koje bi trebalo da zagrmi i rodi se sloboda.
Modernom svijetu apsolutno je potrebna bijesna, razarajuća muzika koja uspijeva da upliva i odjekne u svakoj sferi našeg života. Baš onakva kakvu je stvarala ekipa iz benda The Prodigy prije 24 godine.
Međutim, jasno je da 2018. ova trojka ne može da postigne ni iole sličan efekat. Potreban joj je drugačiji plan za veliku muzičku bitku. Do tada, od The Prodigy ekipe ostaje nam ona dobra, stara lekcija: muzika može da bude moćno gorivo u osvajanju nove slobode. S. S.
Ocjena: 59/100
FOTO: festileaks.com / amazon.com
