Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Nepoznata vam je rimska adresa u naslovu? Nikakvo iznenađenje, niti čudo. Sjećam se: gotovo ništa nas nisu učili o crnogorskoj istoriji s početka dvadesetoga vijeka. Iz šturih tekstova, moglo se ponešto i saznati o prvim godinama tog stoljeća, ali detalji blijede i potpuno se gube kako se bliži Veliki rat i crnogorski tragični udes i propast. Sjećam se, čak se i fakultetski udžbenik o istoriji države i prava jugoslovenskih naroda, na titogradskom Pravnom fakultetu, početkom osamdesetih godina, završavao najmanjim poglavljem - posvećenom Crnoj Gori. Najkraće i najmanje - o Crnoj Gori! Ada bar nam istorije nije nedostajalo, ni državne, ni pravne! No - zaludu ...
Mnogi ovih dana, kada se, htjeli to ili ne, obilježava sudbonosna 1918. godina, a stare aspiracije prema našoj zemlji i omraza prema njenoj državnoj nezavisnosti ponovo pokazuju svoje pravo lice, saznaju istine o Crnogorcima i ulozi našeg posljednjeg monarha. Otkrivamo, zakašnjelo i sporadično, djelić po djelić, tu ružnu i tužnu istorijsku slagalicu, odbacujući, sporo i teško, naslage stare i nove propagande, izmišljene istorije i podmuklih interpretacija o ulozi naših predaka koji nisu željeli da se Crna Gora ugasi i udavi kao država i nacija.
Trebaće generacije za taj posao i puno truda, strpljenja i upornosti. Još se manje zna - ili, da budemo optimističniji - malo se znalo o posljedicama crnogorske propasti 1918. Stvaranje države u kojem je Crnoj Gori brutalno ukinuta mogućnost i pravo da bude učesnica tog procesa, već je svedena na teritoriju kojom će do drugog svjetskog sukoba upravljati ,,prestonički“ Beograd ognjem i mačem, nasiljem i zločinima, prevarama i zloupotrebama, značilo je, pored svih drugih nesreća i pogibija, razaranja i tragedija, i uništenje crnogorske diplomatije.
Crnogorska vlada u egzilu trajaće do 1925. U njoj će funkciju ministra vanjskih poslova obavljati neki od naših slavnih i umnih diplomata, žrtvujući sebe i svoje karijere, svoje porodice i budućnost, jer su bili odani svojoj zemlji, svojoj državi i svom suverenu. Red je da se podsjetimo njihovih imena, jer su i njihova imena neizbrisivi dio našeg istorijskog iskustva, propasti i uzdignuća, neuništive crnogorske istorijske vertikale. Dakle: Evgenije Popović, Milutin Tomanović, Lazar Đ. Mijušković, Pero Šoć, Jovan S. Plamenac, Anto Gvozdenović, Andrija Radović. (Redosljed nije hronološki, već smo tako 2004. rasporedili njihove fotografije u hodniku koji vodi do kancelarije ministra vanjskih poslova Crne Gore.)
Rimska ulica koja je dobila ime po rijeci Volturno se nalazi na pet ili šest minuta hoda od centralne željezničke stanice Termini, u visini Trga Republike. Petospratnica, lijepog ulaza, sa unutrašnjim dvorištem, punim zelenila. Ne bi se ni po čemu reklo da je tu, u tužnom crnogorskom razdoblju poslije Velikog rata i (istorija će brzo pokazati) poslije besplodne i porazne Versajske konferencije, bilo sjedište Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Crne Gore, crnogorske Vlade u egzilu.
Pomiješana su osjećanja dok gledam na broj iznad ulaza, na adresu na koju smo nedavno naišli u riznici Istorijskog arhiva Svete Stolice. Za ovu priliku, među brojnim dokumentima, koji će, sada već sa sigurnošću možemo potvrditi, uskoro biti sabrani (bolje ikad, nego nikad!) našli smo i pismo koje Jovan Plamenac piše, 16. juna 1920, kardinalu Gaspariju, tadašnjem Državnom sekretaru Svete Stolice. Piše crnogorski ministar o zloj sreći saveznice Crne Gore, čija je državnost nepravedno i neoprostivo žrtvovana...
Kitnjaste diplomatske fraze na francuskom ne mogu da umanje muku i bol izgubljene domovine. Velika je to nesreća bila, velika. Vjerujem da bi našim diplomatama, našim mučenicima od prije jednog vijeka, bilo drago da znaju da opet postoji Crna Gora, da je među živim i priznatim zemljama ovog neveselog svijeta i da njihova žrtva, patnja, razočaranja i porazi nisu bili uzaludni, da je njihova vjera imala smisla, a da je sve što su radili - ipak i na kraju - imalo svrhu i istorijsku potvrdu, mnogo decenija poslije njihove časne i herojske patriotske misije.
Naša je obaveza da ih se sjetimo i da ih se sjećamo, zajedno sa svim drugim crnogorskim junacima, znanim i neznanim! Nema nas bez njih, nije Crna Gora tikva bez korijena! Ukoliko ih ne budemo poštovali i pamtili, Crna će Gora biti osuđena da dovijeka, iz generacije u generaciju, bije iste bitke, jednom dobijene, pa onda izgubljene, i tako ukrug. A na to nemamo pravo, niti možemo imati opravdanja, i zbog prošlosti, ali, još više, zbog naše budućnosti - zajedničke budućnosti svih nas koji živimo u našoj Crnoj Gori.
(Autor je bio ministar vanjskih poslova Crne Gore u vrijeme obnove nezavisnosti i naš prvi ambasador u Vašingtonu. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore.)
