Godine 1962. italijanski novinari dobili su naizgled još samo jedan u nizu standardnih poziva za pres konferenciju. No, kada su došli na predstavljanje filma „Strogost“ („La commare secca“) imali su što da čuju. Dvadeset jednogodišnji režiser debitant zahtijevao je da razgovaraju na francuskom. Kako, zašto, pitali su ga u čudu. Mladi Italijan imao je vrlo jednostavan odgovor: zato što je, za ime božje, francuski - jezik filma!
Bio je to samo prvi u nizu „grešnih napada“ sebičnog nekonformizma po kojima će, godinama kasnije, postati prepoznatljiv Bernardo Bertoluči.
Francuska škola
Bertoluči je godinama očajavao zbog toga što nije rođen u Parizu. Dosađivale su mu priče o Viskontiju, Roseliniju, De Siki – nije imao ni sluha, ni volje da stvara pod teretom nasljeđa velikog italijanskog neorealizma.
Njega je nešto opasno vuklo ka revolucionarnim zemljacima kakav je Pjer Paolo Pasolini, kom je bio asistent u režiserskom debiju „Prosjak“ („Accattone“, 1961) - i još jače Žan-Liku Godaru i ekipi koja je tada talasala u Francuskoj.
Bernardo je dugo vjerovao u superiornost „novog talasa“ i u to da Francuska kinoteka mora da bude crkva u kojoj se moli svaki moderni, pošteni filmadžija. Ostao je odan francuskoj školi, čak i nakon političkog razlaza sa Godarom. Sa njim je raskrstio put dvije godine prije premijere filma „Konformista“ („Il conformista“, 1970). No, čak i tada, poslije „prozivki“ koje je dobio od radikalnog maoiste Godara, mnogo ekstremnijeg ljevičara od Bertolučija - želio je da čuje što Francuz misli o karavađovskom masterpisu sa Žan-Luj Trentinjanom.
Kada su se sreli, Godar mu je ćutke tutnuo u ruku fotografiju Mao Cetunga preko koje je, crvenom olovkom, bila ispisana poruka: „Trebalo bi se boriti protiv kapitalizma i individualizma.“ Šteta što ju je Bertoluči iscijepao u naletu bijesa. Zaslužila je mjesto u muzeju.
Seks je oružje
Godar jeste faca, ali ne tolika da bismo mu pripisali promjenu koja je uslijedila poslije „Konformiste“. No, fakat je da je Bertolučijev naredni film bio radikalno drugačiji od svega što je uradio do tada.
Godine 1972. jedini italijanski oskarovac (što više govori o Američkoj akademiji, nego o njemu) režirao je „Posljednji tango u Parizu“ („Ultimo tango a Parigi“) – ultimativni vodič za pretvaranje seksa u oružje samodestrukcije.
Film sa Marlonom Brandom i tada devetnaestogodišnjom Marijom Šnajder dobro je zabiberio Bertolučijevu karijeru. Prvo nakon premijere, pred italijanskim sudom, gdje se branio od optužbe da je „potajno snimio pornić“ i gdje je lišen svih građanskih prava na pet godina.
Priča je nastavljena 2007, poslije jednog od posljednjih intervjua Marije Šnajder, u kom je kazala da ju je čuvena scena sa analnim silovanjem, puterom i Brandom – obilježila za cijeli život. Bertoluči ju je ponovo aktuelizovao u intervjuu 2013. u kom je priznao da scena silovanja nije bila u scenariju. Da mu je Brando, koji je improvizovao sve vrijeme, predložio da je ubace. I da je odlučio da ne kaže ništa Mariji Šnajder kako bi njena reakcija bila „autentičnija“.
Slijepe drkadžije
Žali Bože kamena koji je Bertoluči sam sebi natakao oko vrata... Da jedno bejkonovsko remek djelo, u jednom momentu sposobno da izazove erekciju, u drugom Stendalov sindrom, u trećem pad u najdublje egzistencijalno očajanje, bude umrljano njegovom nesmotrenom odlukom i precjenjivanjem zrelosti glumice koja je tada bila – samo dijete...
Ali, to svakako ne znači da bi trebalo mrzjeti ili bojkovati „Posljednji tango“. Koliko god bila pogrešna, ironično - ova odluka najbolje govori koliko je Bertolučiju bila važna „filmska istina“. I vjerujte, taj njegov slijepi, prkosni, drkadžijski nekonformizam ne bi bio grijeh – da ga Marija Šnajder nije platila sopstvenom mladošću.
Poslije „Posljednjeg tanga“, Bertoluči je progutao sopstveni grijeh i počastio nas jednom od najboljih poema o istoriji koja jede sopstvenu djecu. Godine 1976. politika i erotika eksplodirali su u filmu „1900“ – njegovom najboljem ostvarenju koje traje čak pet sati i 17 minuta. No, uz Berta Lankastera, Donalda Saterlenda, Žerarda Depardjea i Roberta de Nira pod Bertolučijevom režiserskom palicom, razorna priča o klasnoj borbi proleti za tren.
Odsustvo ljepote
Malo ko je, kao Bertoluči, tako razumio grešne usamljenike i trudio se da nam pokaže, između redova, da ipak zaslužuju da ih volimo. Da im je ljubav potrebnija nego ostalima. Da su postali grešni baš zbog njih. I da njihova ružnoća (moralna, estetska i svaka druga) nije suprotnost ljepote – već njeno odsustvo.
Incest, menstruacija, silovanje, golotinja, to su sve samo provodni elementi preko kojih Bertoluči u najboljim filmovima ruši stubove modernog društva, od tradicionalne porodice, preko crkve, do političkog sistema. I na kraju se vraća u onu Francusku kinoteku i Pariz, duhovno utočište iz mladosti.
U pretposljednjem filmu „Sanjari“ („The Dreamers“, 2003), Bertoluči potcrtava da se sve bitke na barikadama na kraju svode na revoluciju sopstvene duše. Po tome bi ga trebalo i pamtiti. Bertoluči je zaslužio da ostane upamćen po načinu na koji je milovao i svoje i naše grehove, a ne po danu kada nije poslao u tri lijepe i Mariju Šnajder, i Branda, i puter... I otišao negdje da se napije. M. IVANOVIĆ
FOTO: imdb.com
