Piše:
Vladimir Maraš
Jadi se rade ovih dana oko raznih jubileja iz istorije, ne samo crnogorske, već i balkanske. Nas, naravno, zanima Crna Gora i reperkusije tih vremena na moderan život našeg građanina u 21. vijeku. Ko hoće da sazna, nauči i poveže neke istorijske činjenice, neće mu biti teško da shvati da je sukob i dan-danas aktivan, a svi su makar saglasni da se nešto dogodilo.
To nešto jeste Podgorička skupština iz 1918. kojom je, nedvosmisleno, Kraljevina Crna Gora, (zlo)voljom tada moćnije Srbije stopljena u Kraljevinu Srbiju.
Gledano iz sadašnjeg ugla, koje god bili vjere i nacije, ili još bolje, kojoj god zemlji da se takav čin dogodio, bio bi vrijedan osude. Na temu vječite bratske (čitaj: vjerske) ljubavi, Aleksandar od Srbije, rođen, prohodao i progovorio na Cetinju, iskoristio je tada lak plijen i servilnost dobrog dijela Crnogoraca i sažvakao domovinu voljenog đeda, babe i majke. Sažvakao i njih same. Što bi se ono reklo, uvalio im kukavičje jaj(c)e.
Iz ove perspektive, može čak i da se pomisli da je bio toliki politički vizionar, da je odlučio da svjesno anektira đedovu rođenu zemlju, umjesto da je onako nagrđenu ratovima, ostavi na raskubanje hijenama - ostalim pobjednicama Prvog svjetskog rata. Ta će se priča pričati još komad na ovim prostorima.
*****
Nasuprot ovom događaju i posljedicama koje ćemo evidentno osjećati još dugo, ovi prohladni, novembarski dani podsjetiše me na jedan drugi praznik, koji se donedavno slavio i zvanično, a oko kojeg nema ni približno sličnih podjela. Tako je, 29. novembra obilježavao se Dan republike. Nacionalni praznik, jedan od najvažnijih u nekadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Tog dana obilježavali smo godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), održanog u Jajcu (BiH), 29. novembra 1943. godine. Istog datuma, dvije godine kasnije, predstavnici partizanskog pokreta otpora proglasili su federalno uređenje i održali ustavotvornu Skupštinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Kako su od Jugoslavije „otpadali“ narodi, tako je Dan republike polako padao u zaborav. Posljednju svijeću upalili su mu Srbi i Crnogorci, dva oka u SRJ glavi, 14. novembra 2002. godine.
Oni koji su igrom slučaja rođeni tog datuma, imaju rijetku privilegiju i čast da, makar iz ličnih razloga, čuvaju sjećanje na praznik koji su slavili i Crnogorci i Srbi, i svi drugi narodi i narodnosti, majku vam božju. Bez izuzetka.
U čemu se ogledala dobitna formula SFRJ, u kojoj su uz minorna trvenja i razmirice, zajedno živjeli svi, od Triglava do Đevđelije? Koji je to skriveni mehanizam koji je pod istom kapom držao pravoslavce, katolike, muslimane i sve druge?
Kad to pitanje postavim starijima, dobijem jednostavne odgovore poput: „Novi automobil sam mogao da kupim od jednogodišnje ušteđevine“. Ili: „S mojom radničkom platom mogao sam da priuštim i deset dana plivanja, sa smještajem u nekom hotelu na moru, ali i isto toliko dana kuvanog vina i skijanja na Bjelasici ili Jahorini“. Pa sve do: „Bajto moj, ta država je imala jaj(c)a, taj SFRJ pasoš je bio među pet najjačih na svijetu, bili smo i među nekoliko najsnažnijih vojnih sila u Evropi“ ili „Lopovima se nije drijemalo“.
Zaključak se nameće sam: iako često osporavana zbog uređenja, ali i zbog uloge čovjeka koji je personifikovao tu državu, Josipa Broza Tita, bila je to ipak sređena zemlja, u kojoj se nakon Drugog svjetskog rata za nekoliko decenija stvorio sistem vrijednosti dostojan čovjeka koji živi i radi u drugoj polovini 20. vijeka.
Nije to bilo blagostanje u punom smislu te riječi, ali je država makar igrala fer igru za običnog čovjeka. Lopovi su bili u zatvoru, intelektualna elita na univerzitetima, radnici u fabrikama, umjetnici u pozorištima i simfonijskim orkestrima. I svi su dobro živjeli od sopstvenih plata. Ili jednostavno, znao se red i običan čovjek mogao je da se uzda u funkcionalnost sistema.
*****
Nijesmo bili pametni da taj sistem sačuvamo. Možda nijesmo bili ni moćni, pa su nam i „veliki“ radili o glavi, ali kako god da je bilo, svi koji su je doživjeli, makar i kroz djetinjstvo, imaju razlog da se Jugoslavije sjećaju sa dozom sjete. A đe je nastala, tamo je i nestala.
Moderna vremena nose nove izazove. Trebalo bi da izvučemo neke zaključke, to rade pametni ljudi. Država Crna Gora je tu, naša je, rezervnu nemamo. Čak ni oni što misle da imaju rezervnu, nemaju je. Domovina je jedna.
Istovremeno, daleko je ona sada od države koja se na isti način odnosi prema svakom građaninu. Oko nje imamo mnogo posla, da bi osim emocija i prirodnog patriotskog naboja prema domovini, običan mladi čovjek imao još poneki razlog da u njoj živi.
