Na prste jedne ruke... Dobro, dvije, možemo da izbrojimo dobre televizijske adaptacije književnih djela. Koliko je samo novca utrošeno na obrtanje bezveznih ostvarenja poslije kog smo se molili da nam padne šaka autor koji nam je uništio doživljaj knjige. Na svu sreću, sudeći po prvoj polovini mini-serije „L'amica geniale“ („Moja genijalna prijateljica), to nam se neće dogoditi sa novom adaptacijom istoimenog romana anonimne italijanske književnice koja stvara pod pseudonimom Elena Ferante.
Početak putovanja
Prvi od četiri megapopularna romana podijeljen je u osam pedesetominutnih epizoda čiju izvršnu produkciju potpisuju Paolo Sorentino i Dženifer Šur (serija „Hannibal“). Kreator, režiser i koscenarista Saverio Kostanco potpisao je ugovor za još 24, pa je prva sezona, kako sada stvari stoje, samo početak putovanja kroz napuljsku tetralogiju ili kvartet, kako kritičari zovu Elenine romane.
Veoma raduje što je ekipa koja stoji iza zajedničkog projekta televizija HBO, RAI i TMI Vision – većinski italijanska. Kostanco, Franćesko Pikolo i Laura Paolući, pod budnim pogledom koscenaristkinje Ferante, potrudili su se da vjerno adaptiraju roman. Ako ga nijeste pročitali, a počeli ste da gledate seriju – prosto morate to da uradite. Biće vam jasno da su unešene izmjene minimalne.
Magična, uvjerljiva storija o izgubljenom prijateljstvu, postignuta miješanjem naracije i dijaloga, počinje kada zabrinuti sin Rino pozove majčinu staru prijateljicu Lilu. Njegova majka Lila je nestala. U njenoj sobi nema odjeće, obuće, pisama. Prije nego što je otišla, isjekla je svoj lik na svim fotografijama. Željela je sve da izbriše. Nije htjela da „otkaže“ samo sadašnjost, u kojoj ima 60 godina, već i djetinstvo i mladost.
Posmatrajući sijedu, plavooku Lilu osjećamo da nešto nije u redu. Umjesto da ga umiri, kaže mu da zaboravi na majku. I da više ne zove ni Lilu, ni nju. Potom prekida vezu i uzima papir. Dugo je odlagala ovaj trenutak. Kaže nam da je došlo vrijeme da napiše sve, ama baš sve što zna o svojoj genijalnoj prijateljici.
Autentična lica
Radnja prve i druge epizode odvija se pedesetih godina prošlog vijeka u bolno siromašnom napuljskom kvartu. Nekoliko minuta lunjanja po prašnjavim ulicama dovoljno je da znate da je kasting urađen bez ijedne greške. Svi koje vidite, od obućara, poslužitelja, kobasičara i stolara, preko željezničara-pjesnika, voćara i kafedžija, do njihovih supruga i djece – izgledaju kao lica sa arhivskih fotografija i novinskih članaka. Prosto, kao da su oduvijek bili tu, zaglavljeni u napuljskim straćarama, čekajući vas da dođete više od šest dugih decenija.
Ovaj autentični osjećaj posebno pojačavaju glumice koje igraju Elenu Lenu Greko i Rafaelu Lilu Ćerulo u doba kada su bile osnovke. Nježna, melanholična Elisa del Đenio i hrabra, inatna Ludovika Nasti nemaju dodirnih tačaka ni po izgledu, ni po energiji – i stoga su savršene da glume dvije potpuno suprotne prijateljice, zlatokosu Lenu azurnih očiju i zift-crnu Lilu, čije su zjenice uokvirene bojom uglja.
Već poslije prve epizode imate isti osjećaj kao i nakon upoznavanja glavnih junaka Viskontijevih ili De Sikinih filmova. Čini vam se da poznajete Lenu i Lilu čitavog života. Nema ljepšeg komplimenta, ni priznanja za Kostanca, koji iznosi ovu priču sa tihim samopouzdanjem koje imaju rijetki filmski autori. Gvozdena režija u kombinaciji sa fantastičnom muzikom Maksa Rihtera (sarađivao sa Skorsezeom, Vilnevom, Malikom, Brukerom, Lindelofom) čini čuda za klaustrofobičnu atmosferu malog mjesta u kom je lakše umrijeti nego živjeti.
Jadi i radosti
Jadi i rijetke radosti stanovnika malog napuljskog kvarta efektno su prikazane iz dječje perspektive. Pratimo Lenu i Lilu kako svakodnevno prolaze jedne te iste stvari sa učiteljicom, djecom u razredu, braćom i sestrama, roditeljima, komšijama, slučajnim prolaznicima...
Posebno je upečatljiv način na koji je prikazan odnos Lenu i njenih roditelja. Dođe vam da iščupate sopstvenu kosu dok majka i otac viču, šamaraju, maltretiraju dijete zbog toga što odbija da prekine školovanje. Jer, u njihovom svijetu, knjiga može da bude samo trošak. Džaba je glava puna, kad je trpeza prazna...
Lenu je samo jedna od mnogih čiji roditelji ne mogu da sastave kraj s krajem. Njen svijet pun je bolesti i umiranja. Jezivo je gledati kako nemaština jede snove, želje, nadanja ljudi koji je okružuju. Hrani im strahove, budi razdore, lomi prijateljstva, udaljava komšije, stvara ljubomoru, podsmijeh i ogovaranje... I ubija volju najmlađima da se iščupaju iz blata, krivi i osuđeni na propast, iako nijesu birali da budu djeca sopstvenih roditelja.
Pregršt knedli
Kad na red dođu treća i četvrta epizoda, vrijeme je premotano unaprijed. Radnja se seli u tinejdžerske dane, pa su djevojčice-glumice zamijenjene Margeritom Macuko (Lenu) i Gajom Điraće (Lila). Srećom, njihova igra nije ništa manje upečatljiva u odnosu na glumu Ludovike Nasti i Elise del Đenio. Štoviše, „zamjena“ je toliko ubjedljiva, da imate osjećaj da su djevojčice porasle preko noći.
Coming of age priča počinje da sija u trećem i četvrtom nastavku. Socio-ekonomski elementi su i dalje tu, ali nadjačava ih priča o odnosu prema ženama u takvim, muškocentričnim zajednicama. Lenu i Lila su dijametralno suprotne u svemu, pa i u odnosu prema mladićima i sopstvenoj ženstvenosti.
Lila je pronicljivija, borbenija, spremnija da potegne skalpel na bilo kog muškarca koji se usudi da je „pomiješa“ sa ukrasom, fuficom, glupačicom koja širi noge. Lenu ima da uči još mnogo od prijateljice, a prepreke pred njima postaju sve veće. U četvrtoj epizodi to je ljubomora zbog Lilinog predivnog plesa i lakoće sa kojom ostvaruje bliskost sa mladićima koji je okružuju. U petoj i šestoj će već biti nešto drugo, mnogo veće...
U iščekivanju preostale četiri epizode, dostupne svakog ponedjeljka na TV HBO i HBO GO, ostajemo puni slatko-gorke prašine. Ne želimo da ostavimo Lilu i Lenu za sobom, ugnijezdili su nam se pod kožom tako da sve svrbi. Kadrovi koji opijaju sva čula, pregršt knedli i stisnutih pesnica, ljubav, jadi i radost, dolaziće nam u snove do naredne napuljske balade. I neka su dobrodošli – jer ovaj osjećaj plavog sunca (ital. „sole d'azzuro“) mogu da probude samo Italijani. Milena ČAVIĆ
