Već na početku mini-serije „Grudi“ režiserke Marije Perović bilo je jasno da će Mira Banjac ukrasti svaki kadar u kom se pojavi. Osamdeset devetogodišnja diva nije dobila mnogo prostora, ali je i te kako umjela da iskoristi ono što joj je dato za rolu Fukijeve babe. Štoviše, njen „lopovski“ šarm u finalu umalo je „prikrio“ svu nezgrapnost četvorodjelne mini-serije emitovane na prvom kanalu RTCG.
Krađa prstena
Najbolja scena, po kojoj će vjerovatno ostati upamćena i cijela serija Marije Perović, odvija se u kapeli.
Fukijeva baba nariče Anu (Marija Škaričić), praćena zblanutim pogledima okupljenih zbog tako nazadnog izražavanja žalosti. No, naricanje je samo maska za nešto mnogo bitnije: skidanje prstena sa Anine ruke koji je trebalo da dobije njena kćerka Laura (Jelena Đukić), rasplakana u Vidovom (Danilo Lončarević) naručju, ali joj nije dozvoljeno da ga zadrži zbog bakine (Bruna Bebić) želje da bude sahranjen sa pokojnicom.
Ovaj crnohumorni momenat uspio je isključivo zbog uvjerljivosti i glumačke energije Mire Banjac. Da su scenaristkinje, Perović i Vladislava Vojnović, znale bolje da ga iskoriste uključujući likove sa strane, bez sumnje bismo dobili jednu od smjehotresnih scena za prepričavanje, poput onih u „Maratoncima“ ili „Ko to tamo peva“. No, trebalo je te replike osmisliti, napisati, ne pretrčati ih, lišiti ih floskula. I njih - i većinu ostalih prilično skrpljenih dijaloga zbog kojih su likovi sa velikim potencijalom ostali izgubljeni u prevodu.
Neostvareni motivi
Da skratimo prepričavanje: u finišu sezone, šest mjeseci nakon događaja koje smo pratili u prethodnim epizodama, Ana je preminula od raka dojke, „jalovica“ Zorka (Nada Šargin) ostala je trudna, Jelena (Dubravka Drakić) je dobila književnu stipendiju i planira odlazak u Ameriku, a Fuki (Vojin Ćetković) je nastavio da bude najneubjedljivije osmišljen lik koji ste mogli da vidite na malim ekranima ove TV godine. Ko još, za ime božje, priča ovako?
Nijedan od izuzetno važnih motiva, od glavnog – raka dojke, preko društveno očekivane uloge žene, do raznih pitanja u vezi sa materinstvom, nije ostvaren u igranom dijelu. Svi su nabacani, razriješeni u tri-četiri neubjedljiva dijaloga ili skrajnuti sa strane. Tri rečenice posvećene Jeleninom smanjivanju grudi za koje je „alibi“ bio karcinom... Stvarno? Baš zbog toga ni odnosi glavnih likova nijesu mogli da se razviju, niti da vežu gledaoce za njihove unutrašnje drame.
Ogoljeni svjedok
Dokumentaristički segmenat ostavio je mnogo bolji utisak, naročito kad je riječ o sagovornicima koji su podijelili sa gledaocima lične priče, kao sportski novinar Vlado Perović. Štoviše, baš njegovo hrabro, ogoljeno svjedočanstvo o suicidalnim mislima i načinu na koji ih je pobijedio u momentu krize još jedna je važna tema koja zaslužuje zasebnu mini-seriju ili film.
Plemenita je želja, namjera, ideja ekipe koja je stala iza mini-serije „Grudi“. I kamo sreće da poruke koje je poslala dopru do što većeg broja ljudi. Opet, nakana je jedna, a umjetnička vrijednost sasvim druga stvar.
Nadajmo se da će filmska verzija „Grudi“, čija se premijera očekuje naredne godine, biti zaokruženija i autorski uspjelija, iako će Perović i ekipa imati mnogo manje minuta na raspolaganju da razviju glavne junake i povežu ih sa gledaocima. M. I.
FOTO: FB stranica Grudi
