Piše:
Marija Ivanović
Film „Fantastic Beasts: The Crimes of Grindelwald“ ne bi mogao da vam se dopadne ni da nikad nijeste pročitali nijednu knjigu ili pogledali bilo koji film o Hariju Poteru. No, ako ste ostrašćeni poteroman, poslije (ne)djela režisera Dejvida Jejtsa i scenaristkinje Džoane K. Rouling (!) uhvatiće vas ozbiljan popi*ditis.
Potonja nada
„The Crimes of Grindelwald“ jeste produkcijski raskošniji, brži, mračniji, ambiciozniji i bogatiji za lik dugo očekivanog mladog Dambldora (sjajni Džud Lo), ali džaba. Ovdje se svašta događa samo da bi se sakrilo da se ne dešava ništa. Da je Jejts režirao, a Rouling napisala šklopociju u kojoj nema ni mrvice magije. I da je „The Crimes of Grindelwald“ najveća bruka u postojećem poterverzumu.
Da se razumijemo: prva polovina osmodjelne filmske sage o Hariju Poteru ima vrlo malo veze s mozgom. Jejts je donekle popravio utisak režirajući posljednja četiri filma, zbog čega je fanove i obradovala vijest da će potpisati pet ostvarenja iz prikvelovskog univerzuma „Fantastic Beasts“.
Prvi dio iz 2016. imao je mana, ali uspio je da isporuči simpatičnu priču i postavi dobar temelj za vožnju sa Njutom Skamanderom (Edi Redmejn). U suštini, čak su i oni koji su imali veće zamjerke gajili nadu da će „Fantastic Beasts and Where to Find Them“ biti najslabiji dio potencijalno velike franšize. Kad ono, međutim...
Nepostojeći zaplet
Zaboravite na naslov filma: nema ovdje mnogo ni fantastičnih zvijeri, ni zločina Grindelvalda (Džoni Dep). Štoviše, prepričavati radnju bilo bi suvislo – jer nje uopšte nema. Izgleda kao da je Rouling, s pravom prepoznata kao jedna od najtalentovanijih gradinarki fantastičnih svjetova, odlučila da krene stopama Džordža Lukasa.
I ona, kao i tvorac franšize „Star Wars“ u momentu kada je počeo da se bavi prikvelovanjem, djeluje budalasto dok niže nebitne likove, nepovezane ili na silu uvezane reference, paučinaste podzaplete i poluskuvane ideje.
Tačno je da živimo u doba „beskonačnog pripovijedanja“, u kom se kanibalizuju klasici i silu na sramotu nastavljaju davno završene priče, ali to nekako ne očekujete od autorke koja je uspjela da sagradi tako moćan i potkovan univerzum kakav je Poterov. Rouling i muža paruljina? Vrisnuli biste: „To ne može biti!“, ali ne i poslije ovog nesretnog filma...
Jeftini poeni
„The Crimes of Grindelwald“ je, nažalost, sveden na tranziciono ostvarenje, puko vozilo za prenos informacija od prvog do trećeg dijela franšize, zakrpu, flaster, trošnu zvečku kojom bi trebalo malo zabaviti fanove dok iščekuju ozbiljniji nastavak priče.
Rouling se bavi servisiranjem fanova na najgori mogući način: umjesto da se pozabavi Njutom i ostalim likovima, pokušava da ugrabi poene dijeleći, i šakom i kapom, pozadinske informacije o starim, dobro poznatim likovima iz filmova o Hariju Poteru.
To možda i ne bi bilo toliko loše, da je to što ima da kaže iole zanimljivo ili da barem utiče na tok radnje koje, ponavljamo, nema. No, niti je ubrala koji poen prikazujući „na blic“ profesorku Mekgonagal, niti je opravdala pojavljivanje tvorca kamena mudrosti, čuvenog Nikolasa Flamela (Brontis, sin čuvenog Alehandra Hodorovskog), niti je učinila bilo što da usmjeri „ukrasne“ likove poput Nagini (Klaudija Kim), buduće vjerne ljubimice Onog Koji Se Ne Smije Imenovati.
Jasno je: Rouling ima još tri filma da objasni novitete koji za sada djeluju nelogično dok polako zauzimaju mjesta u tajmlajnu poterverzuma. Opet, to nije opravdanje za lijeno pisanje i pretvaranje filma koji traje 134 minuta (!!!) u nešto što bi neko lako mogao da vam prepriča u nekoliko rečenica – i spremi vas za gledanje trećeg dijela koji stiže u bioskope 2020. godine.
Dostojni nastavci
Ne postoji opravdanje za svođenje bandoglave Porpentine (Katrin Voterston) samo na predmet Njutove ljubavi, nježne Kvini (Alison Sudl) na „nacistkinju slomljenog srca“, Džejkoba (Den Fogler) na klovna što služi samo za (površne!) momente komičnog olakšanja... Niti za olako odbacivanje novih likova kakva je Leta Lestrejndž (Zoi Kravic) baš u momentu kada postaju zanimljivi.
„The Crimes of Grindelwald“ je film koji ima mnogo čini, čarobnjaka i štapića, ali nema ni trunke magije. Niko nikada ne bi rekao da će Rouling i bilo koja ekipa uspjeti da stvore poterovski film poslije kog biste poželjeli da budete „ozaboravljeni“, ali što je - tu je.
Ako ga još nijeste pogledali, ne bacajte pare, normalci. Ako jeste, ne nervirajte se toliko oko onog glupog, „nasilnog“ obrta u finalu i pridružite nam se u čekanju boljih dana... Ne ostaje nam ništa osim da se nadamo da će Rouling učiniti nešto da naredna tri filma postanu dostojna sopstvenih mjesta u poterverzumu.
Ocjena: 3/10
Reducto, Džoni Dep
Džoni Dep toliko voli Harija Potera da se prijavio da igra Grindelvalda ne pročitavši scenario prvog dijela franšize. Kakva ironija... Da je želio, Dep nije mogao da bude odsutniji u Grindelvaldovim cipelama. On nema ni energije, ni harizme da glumi opasnog, magnetski privlačnog demagoga srebrnog jezika. Davno je prošlo vrijeme kada je Dep mogao da odigra bilo što osim dvodimenzionalnu varijaciju na temu Džeka Sparoua. Opet, i da je imao energije, slabo je što mogao da učini sa likom od kog ni Rouling ne zna što hoće. Grindelvald je na kraju predstavljen kao neki čudni spoj pobunjenog Magneta („X-Men“) i Hitlera – sa okom Merlina Mensona i frizurom Tilde Svinton. Više nego razočaravajuće... I stvoreno da se na njega primijeni zabranjena čin za rasparčavanje. Reducto, Džoni Dep.
Režija: Dejvid Jejts Uloge: Edi Redmejn, Džoni Dep, Den Fogler, Džud Lo, Zoi Kravic, Katrin Voterston Trajanje: 134 min
FOTO: imdb.com
