Otkriće je jedno od najznačajnijih u skorijoj istoriji. Trgovac umjetničkim djelima Filip Mod, koji je bio odgovoran za njegovu identifikaciju, navodi:
- Proveo sam cjelokupnu karijeru specijalizujući se za britansku umjetnost i ovo spada među najfascinantnije stvari, koje smo ikada pronašli. To je izgubljeni portret.
Pronađen je prošle godine na generalnoj prodaji u Pitermaritcburgu u južnoafričkoj provinciji Kvaculu-Natal. Čovjek je platio skoro 30 evra za kartonski poslužavnik sa metalnim jastogom, stari rekorder, mesingani tanjir i malu sliku, koja je toliko bila prekrivena blatom, da se lice na njoj jedva razaznavalo.
Pronalazač ju je izvukao iz rama, koji je prodao.
- Bio je na samo nekoliko trenutaka od toga da baci svoju sliku prekrivenu gljivicama, ali kada je počeo da je gleda, shvatio je da je lice bilo neodoljivo – kaže Mod.
Pomoću internet pretrage, pronalazač je shvatio da gleda u Dikensa, što ga je navelo da kontaktira Modovu galeriju i savjetnika za minijature Emu Raterford.
- Došla je kod mene i saopštila mi nevjerovatne vijesti, da se pojavio izgubljeni portret Čarlsa Dikensa – tvrdi Mod.
Uskoro je postalo jasno da to mora da je izgubljen potret Čarlsa Dikensa, koji je naslikala Margaret Džilis, predstavnica ženskog pokreta za dobijanje prava glasa. Nastao je pri kraju 1843. godine, kada je Dikens, sa svojom 31. godinom, bio književna zvijezda u usponu i pisao "Božićnu priču", što je dočekana klicanjem u Kraljevskoj akademiji umjetnosti 1844. godine.
Pjesnikinja Elizabet Beret Brauning bila je jedna od onih koja ga je vidjela, primjećujući da prikazuje Dikensa kako ima "na sebi prašinu i blato čovječanstva, uprkos tim orlovskim očima".
Iskorišćen je kao prednja strana "Novog duha vremena" iz 1844. godine, knjige eseja o kulturnim zvezdama kanona, uključujući i Tenisona, Brauningovu i Meri Šeli. Prvo poglavlje bilo je o Dikensu.
Postoje još dva rana Dikensova portreta, od kojih se jedan nalazi u Nacionalnoj galeriji, ali izgubljeni portret je nešto sasvim drugačije, navodi Mod.
- Umjesto da bude zamišljen, autoritativnog stava, čija su karakteristika oči koje gledaju u stranu, ovde vas on fiksira prodornim, ali takođe i setnim pogledom. On vas gleda i to direktno, čak predatorskim očima – kaže on.
Raterfordova tvrdi da je Dikens prolazio kroz težak period, jer su njegova najnovija djela naišla na loš odjek kod publike.
- Imati Dikensov portret iz specifičnog vremena, kada je njegova karijera bila na raskrsnici, čini ga neodoljivim. Budućnost mu je bila neizvjesna. Bio je pritisnut sa porodicom koja je bivala sve veća i živio izvan svojih sredstava. Izgleda da je Džilisova uhvatila i ranjivost i samopouzdanje – ističe ona.
Kako je portret stigao do Južne Afrike, nikada se neće sa sigurnošću saznati, ali nova istraživanja pretpostavljaju da je predat jednom od dvojice zetova Džilisine usvojene kćerke. Obojica su emigrirali u Južnu Afriku 1860-ih godina.
I Mod i Raterfordova se nadaju da će portret postati dio stalne kolekcije Muzeja Čarlsa Dikensa u Londonu. Troškovi portreta neće biti objelodanjeni, osim činjenice da je u pitanju šestocifrena suma. Muzej je počeo kampanju za prikupljanje neophodnog fonda, kako bi se on nabavio. U međuvremenu, biće izložen u Modovoj galeriji.
