Piše: Rajko CEROVIĆ
Sve se svjetske bolesti, više manje, daju izliječiti. Već se uspješno liječe određeni oblici kancera, pa i teži ako su na vrijeme otkriveni. Nema sumnje da će se i uspješan lijek za sidu, s obzirom na džinovske korake u medicini, uskoro pronaći. Jedan lijek za posebni balkanski fenomen neće bukvalno nikada biti otkriven. Riječ je o neizlječivom srpskom kompleksu inferiornosti prema Crnoj Gori i Crnogorcma. Uzalud Crnogorci misle da im nevolje stoljećima dolaze od „srpske genetske pokvarenosti, ili poslovične srpske sklonosti laži i prevarama“ (D. Ćosić). Jok, jok i jok.
Riječ je, u prvom redu, o srpskom genetskom kompleksu inferiornosti prema Crnogorcima, a da ne govorimo prema samostalnoj crnogorskoj državi! Koprcali se mi Crnogorci koliko hoćemo, zakonski zabranjivali srpske nesojluke po Crnoj Gori, uzalud ih podsjećali na srbijanske zločine poslije ujedinjenja 1918. godine – budite sigurni ne samo da ih nećemo ganuti, nego ni natjerati bar na priznanje realnosti pomenutih zločina.
Kao ni za Srebrenicu i druge ne male genocide koje im je pristrasni Haški sud oprostio. Kao da je samo sam Ratko Mladić izvršio genocid, a svi drugi nevini, ili tek djelimično krivi što navodno nijesu Mladića spriječili? Uzmimo ipak u obzir činjenicu da su zločini u Bosni i Hrvatskoj pravljeni prema „mrskim“ nesrpskim narodima, ali što su htjeli devetstoosamnaeste prema „bratskom“ crnogorskom narodu? Ili su se u osvetničkom žaru malo bili zaboravili? Mada mi nije suviše jasno o kakvom osvetničkom žaru je riječ kad su u pitanju Crnogorci? Valjda zbog toga što su se Crnogorci vjekovima borili, a Srbi ne, protiv zajedničkog neprijatelja, ili što su po Zogoviću Crnogorci mislili „Da je Crna Gora njihova Crna Gora“. Eto, tako stoje stvari, moji Crnogorci.
Možemo mi, kao što smo navikli, i najveće žrtve davati za dobro Srbije, pa nerijetko i živote, ali to nikada neće izliječiti srpski kompleks inferiornosti prema Crnogorcima. Srbi se, naravno, iz petnih žila upinju, najmanje jedan vijek, da dokažu kako Crnogorci nijesu nacija, ali svi drugi, i u ex Jugoslaviji i Evropi, ne samo Crnogorce priznaju za narod i naciju, nego im najmanje dva vijeka pjevaju ode u njihovu slavu, ni slučajno ih ne miješajući sa Srbima. Ako igdje Srbi nađu dokumenat da su Srbi, ili još gore Srbi iz Crne Gore, izvojevali čuvenu Grahovsku pobjedu, neka me posijeku po vratu.
Kako, zaista, objasniti da su Crnogorci niko i ništa, da nijesu ni narod ni nacija nego neka stokupljevina, Đilasov i Kominternin nakot, ili Bušmani, po Amfilohiju, a najveći dio Srba se ponosno poziva na, što možda stvarne, što izmišljene, crnogorske „korene“? To je, ipak, kompleks inferiornosti, što drugo? Kako je to Njegoš, najveći srpski „pesnik“ a njegov jezik nerazumljiv Srbima, kako su to Njegoš i Petar I, pisali narodnim jezikom prije Vuka, i kako je to Njegoš, ne mareći za Vuka i njegovu reformu, napisao Gorski vijenac narodnim crnogorskim jezikom, a starim prijevukovskim pravopisom? Ko će se sve tu snaći?
Kako su to srpski soldati oslobađali „srpsko“ more koje su austrijski vojnici već bili napuštili? Kako to nigdje drugo ne izbi oružani ustanak protiv ujedinjenja, a de fakto nasilnog prisajedinjenja, osim u Crnoj Gori? Kako to da se ni danas, ni onda, ništa u Srbiji nije znalo o teroru ujedinitelja u Crnoj Gori? Kako su to Srbi, u svijetu, ostali najveći majstori za skrivanje sopstvenih genocida? Može ostatak Jugoslavije nastaviti da živi, bilo u jednoj ili više država, još vijek ili više, sigurno je da neće dočekati mogućnost srpske samokritike, ili, otmenije rečeno, katarze.
Otkud to da su navodni Srbi iz Crne Gore naučili tobože da pjevaju „svoju“ himnu „Bože pravde“, kad ni Srbija tu himnu nije imala ranije? Otkud to da su Crnogorci tobože mirno i spokojno živjeli između dva rata u kraljevini Jugoslaviji, kad su grcali u siromaštvu, kad nije otvorena ni jedna viša škola u Crnoj Gori, kad su se tada razvijali univerziteti u Beogradu, Zagrebu, Skoplju i Ljubljani, kad nije napravljen ni jedan put u Crnoj Gori, kad su od 701. ministra, koji su se smjenjivali u kraljevini, samo trojica, i to samo na nekoliko mjeseci, bivali iz Crne Gore? Fala im na tome blagostanju?!
Fala im što su porodicama, očekivanim pristalicama Gore Gore, njihovim samo pretpostavljenim vezama sa komitima, zabranjivali da išta siju i žanju na svojoj zemlji. Dobro, nadajmo se da su slična vremena zauvijek prošla, ali otkuda danas toliko zlonamjere prema državi Crnoj Gori, toliko perverzije u međusobnim odnosima? Da li sve da oborimo na tradicionalni kompleks inferiornosti prema Crnoj Gori i Crnogorcima, ili da još ponešto pridamo?
