Dostojno mladosti
Jedna od nepravdi prema Predragu Mišku Dmitroviću bila je ta što je u javnosti skoro bez izuzetka predstavljan kao projektant Sportskog centra „Morača“. Tu je uvijek morala da slijedi spojnica za kompletnu sliku, jer Miško je bio i idejni tvorac, projektant Restorana „Ribnica“.
Restoran i sportski centar, to su dva dijela iste misli, koncepta, stvaralačkog zanosa. Autorove želje i tihe patnje - da vrati Moraču i Ribnicu svom gradu. Ili bolje rečeno, grad svojim rijekama. Baš onako kako se život Podgorice ogledao u njima u njegovoj mladosti.
U posljednjem intervjuu, koji je objavljen u maju u Pobjedi, čiji je povod bila rekonstrukcija „Morače“, Dmitrović je govorio o prvobitnom konceptu.
Ranih sedamdesetih, rad mladog titogradskog arhitekte izabran je kao najbolji projekat za dvoranu koja bi trebalo da ispuni potrebe mladosti rastućeg glavnog grada. Njegova ideja bila je jasna: „ukopati“ kompletan objekat nekih šest metara i tako ga potpuno približiti rijeci. Dovesti mladost Titograda na Moraču. Već tada, sredinom sedamdesetih, govorilo se: vratiti mlade na rijeku...
Dirljiva ljepota
Restoran „Ribnica“ spakovan je mnogo intimnije, delikatnije. Ako je „Morača“ sva u brzini i huku – onda „Ribnica“ stanuje u miru, tišini sakrivenoj pod mirisnim bagremom. Sazdana od postojanosti, dosljednosti, sigurnosti - ali i od sjete autora za gradom koji je brzo zaboravljao Tabanu, onaj svoj dio koji se vjekovima pružao uz korito Ribnice, pa potpuno nestao šezdesetih godina prošlog vijeka.
Jedna od nepravdi prema Mišku Dmitroviću je to što je sportski centar godinama propadao zbog nemara. Potom je i „kalemljen“ bez konsultacija sa njim, što je dovelo do toga da projekat zatvorenog malog bazena potpuno odudara od vizuelnog koncepta kompleksa. Nepravda je ispravljena ove godine, njegovim angažmanom na rekonstrukciji „Morače“ - za veliku salu u novom, dostojnom ruhu za evroligašku elitu.
O posljednjoj nepravdi prema autoru ćuti, zaboravljena i zanemarena, terasa „Ribnice“. Bilo ko može se spustiti tamo u bilo koje doba dana - i posvjedočiti o mjestu dirljive ljepote. To što je restoran od 2013. u stečaju, priroda je iskoristila da mu pruži posebnu patinu.
Skupa ćutnja
U centru Podgorice, a daleko od svih nas, Miškova „Ribnica“ bi sada mogla da bude idealno poprište „Zerkala“ ili „Stalkera“ Andreja Tarkovskog. Mjesto čija ljepota opominje i prijeti, ali je i utočište sna o ispunjenju neostvarenih snova, nedorečenosti, vjere da se nešto propušteno ipak može ispraviti, ispuniti.
U čaršiji sada spominjanje Restorana „Ribnica“ uglavnom prati isti komentar: da neko čeka da objekat preduzeća u stečaju još malo propadne, pa da za male pare dođe do jednog od najljepših mjesta u gradu.
Tog 1. novembra, kada je preminuo arhitekta Predrag Miško Dmitrović, Ribnica se vratila gradu. I baš u toj sanjivoj tišini - neki bi možda i rekli kako „Ribnica“ nema cijenu. Ako bi imali obraza: jer deset stepenica pokrivenih zelenim tepihom, koje vode na terasu pa spuštaju na samu rijeku, čekaju tu. Bez ograde, kapije, čuvara.
Ako pažljivo oslušnete, čućete kako bridi nedostajanjem, za koracima kojih odavno nema. Za nas ta besplatna tišina drži važnu, opominjuću i neprocjenljivu lekciju. Dok konačno ne shvatimo, da je za „Ribnicu“, ta naša ćutnja ipak previše skupa...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Stojan Stamenić
