Na početku desetominutnog gitarskog bahaćenja u pjesmi „Bassackwards“ zatičemo Kurta Vajla samog, na plaži. Kao Nila Janga na omotu kultnog albuma „On The Beach“.
- Bio sam na plaži, samo sam mislio o zalivu. Ali, kad sam stigao tamo, već sam bio daleko - ispovijeda se Vajl u „Bassackwards“, pjesmi o još jednom u nizu početaka za koji ne umije da pronađe odredište.
Lutajući zabitima
Gitara nastavlja da pripovijeda o modernom čovjeku, onom koji je vječito gladan novih početaka. I vrti se oko rifa koji zaista zvuči kao da je odsviran unazad, baš kao što naslov pjesme govori!
Baš tamo gdje je Jang nalazio fokus, oštrinu, razum - jedan od najvećih modernih muzičkih sinova Filadelfije na ploči „Bottle It In“ čini nešto drugo. Prosipa se. Izmiče sam sebi, kao plažni pijesak pod prstima, gubi se pod nekom novom plimom nadirućih misli i osjećanja. I to čini iznova i iznova.
Ploča je duga čak 80 minuta, a na njoj su čak tri desetominutne pjesme. Vajl ovog puta nije štedio na pretjeranosti. Vrlo ciljano, sa dozom autocinizma.
Tihi, jednostavni život u malom američkom gradu uvijek je u fokusu Vajlovih pjesama. Ovog puta, na albumu „Bottle It In“ kao da luta od jedne do druge američke zabiti. Kurt Vajl je na putu, što ne čudi jer je ploča stvarana tokom njegove duge, trogodišnje turneje.
Ponavljanje istog
Nakon svih silnih gostovanja kod Kolbera, Letermana i Konana, otvaranja koncerta Nila Janga pred 100.000 ljudi, male uloge u seriji „Portlandia“, pozajmljivanja glasa animiranoj vjeverici u HBO seriji „Animals“ - Kurt Vajl više ni sam ne zna ko je. I ne ostaje mu ništa osim da uživa u toj besomučnoj pretjeranosti.
Na albumu „Bottle It In“ precizno je oslikao taj osjećaj, u slavu besramno dugih gitarskih solaža. Njegova poetika je prelijepa. Vajl je na ovom albumu, na primjer, napisao prelijepe stihove o druženju sa prijateljem, uvijek na istom mjestu i na isti način (još jedna posveta ponavljanju). Ali, uspio je i da bude beskrajno duhovit. Na primjer, priznajući kako godinama izbjegava da plati neke kazne za nepropisno parkiranje u pjesmi „Loading Zones“.
Ludačka zaraza
Dok Vajl luta od ideje do ideje, misli mu se rasipaju u hiljadu pravaca. Zbog toga ovaj album nema toplinu kao briljantni „Wakin' on a Pretty Daze“ (2013), niti je intiman kao „B'lieve I'm Goin Down...“ (2015). S druge strane, subverzivniji je i bliskiji realnom životu.
Ovu veliku muzičku posvetu vremenu koje ne štedeći prosipamo svakog dana, Vajl je šaljivo uporedio sa „Born in The U.S.A.“, kultnim albumom Brusa Springstina. I to bi funkcionisalo, kao paralela ovog vremena sa onim prije četiri decenije - da ploča ima hitčinu kao što je bila „Dancing in the Dark“.
„Bottle It In“ nema dovoljno oštrine da drži pažnju cijelih 80 minuta - ali ima prelijepu „Bassackwards“, koja deset minuta ludački zarazno leluja između surf roka i kantri popa, i to sve oko unatrag odsviranog rifa.
- Unatrag, baš onako kako je sve ovih dana. Baš kako je sve ispalo - izgovara Kurt Vajl na kraju pjesme. Ima li iko obraza da mu kaže da je drugačije?
Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 75/100
