Kultura

Šest lekcija koje smo naučili od crtaća „Oliver i družina“

Istina je da niko od nas ne želi život koji vode malo narandžasto mače i čopor pasa lutalica. Ipak, postoji nešto u toj ideji o udisanju života punim plućima. Dizni je pokušao da nam kaže da je to u redu. Sasvim je u redu nemati plan.
FOTO: imdb.com
FOTO: imdb.com
Nova PobjedaIzvor

Nakon vrlo uspješnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, studio Dizni upao je u kreativnu krizu. U tom periodu snimljeno je nekoliko animiranih filmova koji nijesu postali klasici kao, na primjer, „Snežana i sedam patuljaka“ ili „Pinokio“. Posljednji u tom nizu prosječnih ostvarenja bio je i crtać „Oliver i družina“ („Oliver and Company“), premijerno prikazan 13. novembra 1988. godine.

Klasik ili ne

U originalu, ovaj film zamišljen je kao nastavak popularnih „Spasilaca“ („The Rescuers“). Međutim, ideja je vremenom odbačena. Umjesto toga, film je modelovan po uzoru na roman „Oliver Tvist“, s tim što sudječaci, glavni junaci Dikensovog klasika, zamijenjeni životinjama.

Tako je Oliver postao malo narandžasto mače, Faginovi dječaci pretvoreni su u pse, a viktorijanski London zamijenio je Njujork osamdesetih. Od Dikensa nije ostalo gotovo ništa, osim osnovna ideja. Atmosfera njegovog romana neuporedivo je zlokobnija u odnosu na onu iz Diznijevog crtaća.

Zaista, kada pogledate unazad, ova filmska priča nije imala nijedan preduslov da uspije. Zvuči pomalo blesavo, kao da vam neko kaže da pravi animiranu verziju „Hamleta“ - i da će lavovi biti glavni likovi. Khm, khm.

Međutim, da li zbog muzike ili prosto zbog Diznijeve magije – 30 godina kasnije, mnogi zaljubljenici u crtaće i dalje se zaklinju u ovaj filmčić. Možda zato što ih je ostvarenje „Oliver i družina“, iako nije postalo instant klasik, naučilo šest bitnih životnih lekcija.

Nemajte plan

Prva glasi: nemojte previše da brinete. Nakon što upoznamo malog Olivera koji luta opasnim njujorškim ulicama, na scenu stupa Dodžer. Bili Džoel i Bet Midler, koji su pozajmili glas Dodžeru i Džordžet, ostali su zapamćeni kao najbolji dio ovog projekta. Džoelov Dodžer odmah postaje prijatelj sa malim Oliverom i uči ga veliku životnu lekcijupjevajući pjesmu „Why Should I Worry“, baš kao što to rade Timon i Pumba za Simbu „prezentujući“ mu Hakuna Matata filozofiju.

Istina je da niko od nas ne želi život koji vode Dodžer i družina. Svi volimo stabilnost, a krađa ne može da izgleda primamljivo čak ni kada su lopovi animirani psi. Ipak, postoji nešto u toj ideji o udisanju života punim plućima, bez limita, briga, strahova. Dizni je pokušao da nam kaže da je to u redu. Sasvim je u redu nekada nemati plan.

Ne brzajte

Druga lekcija: nikada nemojte da pretpostavljate ništa ni o ljudima, ni o životinjama. Fagin pretpostavlja da je Dženi razmažena bogatašica - i nije u pravu. Džordžet misli da je Tito nikogović koji je ne zaslužuje, da bi do kraja filma stekla posebnu vrstu poštovanja za ovu odrpanu čivavu zlatnog srca. Ovi izbori vode do životnih situacija i prepreka koje jelako izbjeći, samo pod uslovom da se otarasimo pretpostavki o onima koje ne poznajemo.

Čuvajte ljubimce

Treće naravoučenije: čuvajte ljubimce. Biti skitnica je strašna i usamljena rabota, posebno ako ste malo narandžasto mače koje jedva može da ispuni nečiji dlan. Nemojte ostavljati neželjene životinje u kutijama ubjeđeni da će ih neko ponijeti kući. Odnesite ih makar do nekog skloništa ili se potrudite da im pronađete prikladan dom. Vaše mače može pronaći sklonište u rukama neke divne djevojčice ili u šapama porodice luckastih pasa skitnica, ali isto tako može da završi i u kanalizaciji.

02-dodzer-i-oliverNe potcjenjujte

Četvrta lekcija od „Olivera i družine“: nikada ne potcjenjujte ljude. Iako vam tako ne izgleda na prvu loptu, čak su i mekušci spremni da preduzmu nemoguće stvari za one koje vole. To je nekako samoobjašnjivo, zar ne?

Oblici porodice

Petai možda najbitnija stvar koju smo naučili jeste da ne postoji nijedna tačna porodična formula. Familija ne izgleda uvijek onako kako to možete da očekujete. Dok jedna djevojčica provodi većinu vremena sa batlerom, umjesto sa roditeljima koji su stalno na putu, siroče sa ulice uspjeva da pronađe dom u straćari sa nekoliko skitnica za koje niko nikada ne bi pomislio da bi mogli da sedruže. Dakle, porodice dolaze u svim oblicima i veličinama. I osjećaj sigurnosti koji stvaraju ne može se mjeriti ničim na planeti.

Mrš, kamataši

I konačno, ne poslujte sa kamatašima. To nikada nije dobra ideja. 

Portal Analitika