Mnogo je praznog hoda u drugoj epizodi mini-serije „Grudi“. Junaci Marije Perović razgovaraju, plaču, primaju šamare, jure, pjevaju, sikću, smiju se – i opet nam govore malo, mnogo manje nego javne ličnosti u dokumentarnom segmentu serijala.
Štoviše, poslije druge epizode postaje mnogo interesantnije ono što imaju da kažu ljudi poput novinara Vlada Perovića, profesorice Marije Krivokapić, politkološkinje Marije Blagojević ili prof. dr Blagote Mitrića.
Bitni problemi
Dokumentarno „ćoše“ nije zanimljivije samo zbog toga što je ovaj spoj intimnih ispovijesti o bliskim ženama i opštih stvaova o Crnogorkama prava rijetkost. Problem je u tome što junaci iz pera Marije Perović i Vladislave Vojnović nijesu ubjedljivo napisani.
Uhvatićete sebe kako jedva čekate da Ana (Marija Škaričić), Jelena (Dubravka Drakić), Zorka (Nada Šargin) i Fuki (Vojin Ćetković) što prije sklone sa malog ekrana kako biste mogli da pređete na dio u kom se priča o raznim problemima žena – od društvenog pritiska zbog neostvarenog majčinstva, preko preuzimanja „krivice“ za sterilitet u braku, do preuzimanja uloge stuba familije, željele to ili ne.
Druga epizoda ostavila je mlak utisak uprkos tome što je morala da bude iskorišćena za zagrijavanje likova i pripremu terena za veliku katarzu - proslavu godišnjice mature. Ipak, umjesto nijansiranja četiri glavna junaka, tri savršeno pogrešne žene i jednog jedinog muškarca koji ih potpuno razumije (tako makar tvrdi Perović, nama i dalje nije jasno po čemu je Fuki tako poseban), dobili smo šaku prilično neupečatljivih vinjeta koje, tobož, produbljuju njihove karaktere.
Griža savjesti
Nažalost, i šamar koji je Jelena popila od neimenovane sirovine koja mrzi Rome (Dušan Kovačević), i Fukijev govor pred bivšim odjeljenjem, i ispadi Anine kćerke Laure (Jelena Đukić) djeluju vještački. Teško je povjerovati da takvi ljudi hodaju među nama.
Laurin „performans“ sa kafom najbolje pokazuje srž problema ove serije. Dok joj majka dodaje napitak, pištava tinejdžerka pravi se da je ne vidi i dramatično objavljuje kako šoljica lebdi u vazduhu. A zašto? Zato što joj je Ana prije toga rekla kako bi voljela da umre da bi Laura naučila da brine o sebi.
Kćerkin odgovor na majčin vapaj za pomoć je ismijavanje bez trunke humora i ikakvog ukusa. Ali, nije to problem. Frka je u tome što ova scena djeluje toliko plastično, da morate da osjetite kako je glavni cilj režiserke da razori Lauru osjećajem griže savjesti. Negdje kasnije, na primjer, kad... Njena majka umre? Eh... Nadajmo se, makar zbog bitne teme, da „Grudi“ ipak neće biti toliko predvidljive.
