Gosti na Ekonomskom fakultetu bilisu proslavljeni košarkaši Žarko Paspalj i Predrag Danilović, istinske sportske legende. Obojica su igrali najveće mečeve košarkaške istorije.
Stariji Paspalj, rođeni Pljevljak, počeo je u KK Budućnost, gdje je napravio ozbiljne košarkaške korake i sa “plavima “ušao u Prvu ligu.
“Prvi put sam u amfiteatru, što ne znači da nijesam bio dobar đak, ali put me odveo negdje drugo. Pitao sam Sašu da li ima isto iskustvo, odgovora je da je bio na “Niškoj tribini”, tako da smo otprilike tu negdje”, našalio se Paspalj.
“Upravo razmišljam o tome ko su bili moji idoli, uz činjenicu da nikad u karij eri nije sam nikoga kopirao, niti sam pokušavao da uradim neke stvari koje su drugi uspješno radili. Prva asocijacija na riječ ,,idol” su momci iz Budućnosti sa kojima sam podijelio neke vrlo bitne momente u životu. To su bili braća Ivanović, Nikola Antić, Rakočević, pokojni Poli Bojanić i drugi. Bili su prepoznatljivi po ogromnoj količini energije i volji koju sam dijelio sa njima. Svaki momenat koji smo zajedno proveli, ostavio je snažan utisak na klinca. Mogao sam da ih pratim i da uživam u tome koliko su voljeli košarku i koliko su uticali na moj početak karijere. Na neki način sam im zahvalan.”
Paspalj je osvojio sve u karijeri, ima i najvrednije medalje sa 01. Jedan je od prvih igrača koji je otišao u NBA. U San Antonio, gdje je do dana današnjeg ostao najbolji prijatelj sa slavnim trenerom Gregom Popovičem.
“Period pred odlazak u SAD provodio sam sa prijateljem Lukom Pavićevićem na Slovenskoj plaži, igrajući interesantan basket sa momcima. Mislili smo Luka i ja da smo najbolji na svijetu, ali… Sjećam se da su nas bukvalno ,,masakrirali”. Nastavak priče je da sam Luki rekao da idem sjutra u San Antonio, odgovorio je “ne znam, pa vidi, tamo je drugačije”. Rekao sam “idem da pokušam, košarka je košarka, igraću nešto i otišao sam”. U SAD sam sreo i upoznao čovjeka koji mi jedan od najboljih prijatelja u posljednjih 30 godina. Ponosan sam na to vrijeme, gdje sam shvatio što je košarka.”
U karijeri je nastupao i za velikane iz Grčke, njegov odlazak iz Olimpijakosa u Panatinaikos je, između ostalog, obilježio njegovu karijeru. Nije bilo uobičajeno, ali splet okolnosti je uticao. Nijesam mogao da pretpostavim da neće da produže ugovor sa mnom. Bilo mi je nejasno, zato sam potpisao sa Panatinaikosem, u kasnoj fazi priprema, ostao sezonu i to je bilo to.
Kao jedan od velikih trenutaka karijere izdvojio je EP 1995. godine.
“Igrački nijesmo zaslužili trofej, ali jesmo momenat. Toliko smo htjeli, bilo nam je stalo, poslije tri godine, da uradimo veliku stvar. Ušli smo na mala, vratili se na velika vrata.”
Danilović je stigao u ljeto ‘86. godine u Partizan sa Paspaljem, Nakićem i Divcem. Ispostavilo se daje to bio najbolji prelazni rok KK Partizan.
“Znali smo da će Divac postati veliki igrač. Ali niko nije znao da ćemo mi postati takvi. Stigao sam iz Bosne sa 16 godina, došao u veliki klub, a ‘89. godine Duda me priključio reprezentaciji. Majke i očevi pamte zbog čega sam napravio pauzu. Bio sam veliki navijač Partizana, odlučio sam da dođem u sredinu gdje sam mislio da će bolje da mi bude, a neki su mislili da mi unište karijeru. Kaznili su me godinu, pa još jednu da mi pokažu da ne može tek tako da se ode iz jednog u drugi klub. Sreo sam iste ljude, koji su odlučivali o mojoj sudbini, u Zagrebu na EP 1989. godine, nakon osvojene zlatne medalje. Nijesam bio prijatan prema njima, jer igrati se sa nečijom sudbinom, nije lijepo. Zalužili su mnogo više od neprijatnosti koju su imali od mene. Međutim, dvije godine pauze bile su dobre za mene. Bio sam godinu u SAD, završio treći razred i dosta sam igrao”, ispričao je Danilović.
U godini kada je postao sa Partzanom šampion Evrope, do pred sam kraj sezone nije pričao sa Aleksandrom Đorđevićem.
“Istina je da nijesmo pričali, razlog pravo da vam kažem ne znam. Na terenu smo sarađivali i žmureći jedan drugog nalazili. Propričali smo na poluvremenu polufinala sa Milanom, došao je Sale i rekao da jedino ja mogu da dobijem utakmicu. ,,Napalio” sam se i ostalo je istorija…”
Bio je dvije godine u NBA.
“NBA je najsavršenija organizacija koja postoji na svijetu. Sve ostale su obdanište naspram NBA. Obožavao sam da igram tu ligu, ali nijesam volio način života i vratio sam se.
Karijeru je prekinuo sa 30 godina.
Bio sam umoran, bilo mi je dosadno da se bandažiram, a i zglobovi su me boljeli, nekako su i ostale stvari dolazile polako. Osjetio sam da ne mogu da odrađujem treninge na maksimalnom nivou. A trening mi je davao sigurnost na utakmici. Morao sam dosta da radim, za razliku od Paspalja koji je bio talenat. Sjećam se da sam odradio trening, otišao kući, pozvao vlasnika kluba, trenera i igrače i rekao da više ne igram. Nema tu velike pameti.”
