„Peloid“ je priča o odnosu oca i sina, izgubljenim idealima, usamljenosti i otuđenosti u savremenom životu, ali i o zadovoljstvu, vedrini i sreći koje život donosi ukoliko se od njega mnogo ne traži. Film je baziran na naizgled jednostavnoj radnji, sve teče mirno, nekako usporeno, jedino se iz drugog plana smjenjuju mentalna i emotivna stanja glavnih junaka.
U intervjuu za Pobjedu, reditelj Stijović govori o ključnim aspektima svog filma, ali i o iskustvima sa međunarodnih festivala.
POBJEDA: Nakon predstavljanja na Sarajevo film festivalu, stigla je glavna nagrada na „Filmskom frontu“ u Novom Sadu. Prilično uspješan zalet za jedan kratki igrani film, koji dolazi iz Crne Gore. Kako se osjećate povodom svega što se dešava sa ovim filmom?
STIJOVIĆ: Jako sam zadovoljan uspjehom filma i načinom na koji je prihvaćen od strane ljudi koji su imali priliku da ga pogledaju. Nagrada je svakako važna za mene i ekipu filma jer predstavlja potvrdu rada koji smo uložili. Nadam se da će film imati bogat festivalski život i da će ga još mnogo ljudi pogledati.
POBJEDA: Jeste li imali prilike da razmijenite mišljenja o filmu sa kolegama u Sarajevu i Novom Sadu, ili sa nekim iz publike? Šta ćete najviše pamtiti iz tih razgovora?
STIJOVIĆ: Pričao sam nakon projekcije sa kolegama iz Grčke, Turske, Rumunije i bilo mi je jako drago što kao poseban kvalitet filma izdvajaju duhovitost i to što je sam odnos oca i sina izgrađen kroz detalje. Mislim da je publika tokom projekcije reagovala na određene scene onako kako sam očekivao. Na kraju, zaista nosim lijepe uspomene iz Sarajeva i nadam se da ću u narednim godinama opet biti dio tog festivala.
POBJEDA: Zašto Vam je bilo važno da ispričate ovakvu priču?
STIJOVIĆ: Sve je počelo kada sam pročitao kratku priču Stefana Boškovića „Peloid“ u kojoj postoji odnos oca i sina, ali ne kao glavna tema, već kao dio cjeline kroz koju dolazimo do spoznaje o glavnom liku. Želio sam da promijenim fokus koji postoji u priči i da kao centralnu temu filma postavim oca i sina, tako da se u odnosu na Stefanovu priču dosta toga promijenilo, posebno kada su u pitanju određene okolnosti i tematske datosti. Tako je i koncipiran scenario koji smo Stefan i ja postavili trudeći se da jednostavnim rješenjima učinimo karaktere i cjelokupan ambijent što prirodnijim. Iz toga je kasnije i nastala moja rediteljska vizura filma u kojem sam želio da sitnim postupcima, svakodnevnim rutinama, opišem odnos oca i sina.
Međutim, presudna stvar zbog koje sam želio da snimim film jeste glavni lik u Stefanovoj priči. Osjetio sam da mi je jako blizak, da razumijem njegove probleme i da ću uz određene korekcije stvoriti uvjerljiv filmski lik. U pitanju je čovjek koji je u svojim tridesetim godinama, opterećen problemima i neispunjenim snovima, koji shvata da ideali koji su ga pokretali ne postoje i čije je posljednje i neželjeno utočište odlazak kod oca. Sa druge strane je otac, koji je na kraju svog puta, konačno oslobođen ideala i velikih želja, koji uživa u svakom danu. Njihov odnos je težak i komunikacija gotovo da ne postoji, ali u sitnim postupcima, nekim spontanostima koje nastaju među njima vidimo da postoji bliskost. Upravo o tim momentima sam želio da bude film, bez namjere da govorim o velikim temama, već da pokušam da ispričam jednu malu, intimnu priču.
POBJEDA: Da li je u današnje vrijeme spektakla zapravo najzahtjevnije snimiti ubjedljivu priču koja počiva na jednostavnosti?
STIJOVIĆ: Uvijek je zahtjevno snimiti ubjedljivu priču, bio u pitanju spektakl ili intimna drama. Zapravo, smatram da je od presudnog značaja uvjeriti publiku u svoje likove, da oni postoje, ne kao koncept ili teza, već kao ljudi od krvi i mesa. Moje mišljenje je da je dobro krenuti od jednostavnih priča, povezati tačku A s tačkom B i pokušati da iznjedrite svijet između. Kad postavite naizgled jednostavnu radnju i nepretenciozan tematski okvir, oni vam dozvoljavaju da se lakše bavite okosnicom, metaforama, podtekstom…
POBJEDA: Prilično ste uspješno odabrali dva glavna glumca, tačnije glumca amatera – Ljubomira Đurkovića i Stefana Boškovića. Je li njihov izbor bio uslovljen oskudnim produkcijskim uslovima ili ima nešto u njihovom senzibilitetu što samo po sebi izrasta iz priče?
STIJOVIĆ: Već sam pomenuo Stefanovu priču, dok sam je čitao i vizualizovao zamišljao sam njega u određenim slikama. Prirodan i logičan nastavak je bio da njemu ponudim ulogu Romana. Odluke koje donesete vođeni intuicijom često pogode u srž, kao što se desilo i u slučaju „Peloida“. Ljubomir Đurković je bio samo nastavak vizije. Trebao mi je lik harizmatičnog oca, vrlo specifičnog izgleda, a Ljubo posjeduje oba aspekta. Poseban okvir se pojavio kada sam osvijestio ideju da ću imati u filmu dva pisca u odnosu oca i sina, što je otvorilo još jedan prostor koji može da bude interesantan fenomen i van filma. Smatram da reditelj koji je na početku karijere mora da eksperimentiše, da proba, da probija, rizikuje i donosi odluke po cijenu ishoda, jer na taj našin jedino možete da formirate sopstveni stil.
POBJEDA: Crnogorska kinematografija imala je nekoliko jako zapaženih rezultata u svijetu, u posljednjih godinu dana. Imate li utisak da se uporedo išta popravilo po pitanju produkcije i svih onih uslova potrebnih za snimanje jedne filmske priče?
STIJOVIĆ: Kao kinematografija koja je među najmlađima u Evropi postigli smo zaista izvanredan uspjeh. Kako smo na samom početku stvaranja funkcionalnog sistema za nas je jako važan bio trenutak otvaranja Filmskog centra kao krovne institucije. Sada treba stvoriti uslove u kojima ćemo stvarati kadrove sposobne da pokriju sve pozicije u proizvodnji filma. To je nešto što nam fali išto ne može preko noći da se riješi.
POBJEDA: Nedavno ste izjavili da pripremate dugometražni igrani film po motivima iz Vašeg djetinjstva. Zašto ste baš sada, kao jako mlad autor, požurili da se pozabavite djetinjstvom? Plašite li se da će neke slike kasnije možda iščeznuti?
STIJOVIĆ: Pokušavam da se bavim temama koje osjećam u datom trenutku. Ne bih mogao da dam racionalan odgovor zašto se baš sada bavim djetinjstvom, a ne kasnije. Svaka priča kojom sam se bavio do sada, pa i kroz studentske filmove, imali su određenu povezanost s mojim djetinjstvom. Nema li zapravo svaka priča? Scenario koji trenutno pišem se na direktan način bavi mojim djetinjstvom, velikim dijelom je u pitanju autobiografska priča. Ima istine i u tome da nešto ne isčezne. (smijeh)
Jovan NIKITOVIĆ
