Piše:
Miloš Milačić
Starac na stolici, u hladu krošnje, drijema. Mrtvo podne. Pale smokve. Tišina. Niotkud, pojavi se leptir. Zaleprša kadrom. I sleti starcu na grudi.
Ivan Salatić, režiser i scenarista crnogorskog filma „Ti imaš noć“, vjeruje u čuda. Ubijeđen je da je ta scena sa leptirom, mali mirakul koji se dogodio za vrijeme snimanja njegovog dugometražnog prvijenca.
Onda su čuda počela da se ređaju. Film je početkom septembra prikazan na festivalu u Veneciji, u okviru „Nedjelje kritike“, a ove sedmice i u bioskopu „Uranija“, u okviru bečkog festivala „Vijenale“.
Čuda neviđena
Ne bi to samo po sebi bilo čudo, da na jednom od najprestižnijih evropskih filmskih festivala, koji se u Beču održava 56. put, već dvije decenije nije prikazan nijedan film sa Balkana. Novoizabrana direktorka festivala, Italijanka Eva Sanđorđi, na pitanje što je presudilo da dva balkanska filma budu dio ovogodišnjeg programa (pored crnogorskog ostvarenja, tu je i „Teret“ srpskog režisera Ognjena Glavonića) prokomentarisala je da je „odlučujući isključivo kvalitet, a ne to odakle naslovi dolaze“.
U rangu malog čuda bio je i (slučajan!) susret u holu bioskopa sa Ivanom Salatićem, koji je baš doputovao iz sunčanog Lisabona u kišni Beč. Prepustićemo mu riječ iz ovih stopa, ali samo da upotpunimo kolekciju čuda, kad smo već počeli da ih nabrajamo. Čudo je bila i publika u „Uraniji“. Odmjerena, kulturna, neopterećena, obasula je pitanjima mladog režisera.
Pitali su ga o glumcima, simbolici drveća u filmu koje buja dok sve drugo odumire, o brodogradilištu, turizmu, o gradu sa stotinu skala... Baš zato je i čud(n)o što niko od predstavnika crnogorske diplomatije nije bio na bečkoj premijeri. Ali, ništa strašno, možda im se pruži prilika za popravni već 2038. godine, kada se statistički (ako se ne dogodi kakvo čudo!) očekuje da opet imamo naš film na „Vijenalu“.
Od prve klape
No, da se vratimo Salatiću. Mladi režiser stigao je u Beč nakon premijere kratkometražnog filma „Sinovi smo tvog stijenja“ u Lisabonu. Kaže da je dolazak na „Vijenale“ velika čast za njega.
- Ovo je možda najveća i najbitnija smotra filmova u Evropi. To je festival koji njeguje i voli film. Biti tu, to je kao „the best of“ ove godine - kaže Salatić.
Priča nam da film „Ti imaš noć“ nije sniman u jednom dahu. Smijenilo se nekoliko godišnjih doba od kada je pala prva klapa. Režiser objašnjava da je proces nastajanja filma bio dug, a scenario prilagođavan više puta.
- Moj način rada je specifičan. Ne bih to nazvao improvizacijom, ali bavim se čitavim procesom. Ne radi se samo o tome da napišete scenario, pa na osnovu toga snimite film. Tu se inkorporiraju stvari koje se dešavaju u trenutku – ističe naš sagovornik.
Baš zbog te autentičnosti momenta i ambijenta u autorskim kratkim filmovima, striktno se, kako navodi, držao toga da radi sa naturščicima.
- Sa ovim filmom to nije slučaj. Ima u njemu i profesionalnih glumaca i naturščika. I odlično smo sarađivali. Ipak, kad radim sa pravim glumcima to mi ne djeluje prilično uvjerljivo. Ali, njima ne možete da kažete: Ne glumite! Pa oni su godinama učili kako da glume. Zato imam poštovanje prema njima i volim filmove sa velikim glumcima. Ali, mnogo mi je lakše da radim sa onima koji nijesu profesionalni glumci - kaže režiser.
Cunami tranzicije
U filmu „Ti imaš noć“ nema glavnih likova. Svi su važni i svi su izgubljeni. Djeca se ne smiju, odrasli ne raduju. Letargija, melanholija, depresija i beznađe kao da se utrkuju ko će jasnije da odslika karaktere stanovnika primorskog mjesta koje nije poklopio talas, već cunami tranzicije. Brodogradilište im je bilo jedini „svetionik“. A onda je neko ugasio i to svjetlo. I bi mrak.
- Ne osjećam nikakvu nostalgiju, ali mislim da se ipak nešto dogodilo, da smo izgubili ono što smo izgradili i da ne znamo što ćemo dalje. Ali, ovo nije pamflet film. Nije politički, već je sasvim ličan. Glavna stvar u njemu je nestajanje stvari, života... – ističe režiser.
Salatić, koji je odrastao u Herceg Novom, podsjeća da su mnogi ljudi ostali bez posla zatvaranjem brodogradilišta u Bijeloj.
- Moj otac bio je zaposlen na brodogradilištu i znam sa koliko je entuzijazma radio taj posao. Ja sam takođe radio tamo, godinu. Kad smo pronašli dokumentarne snimke brodogradilišta iz sedamdesetih, koje sam iskoristio u filmu, to je za mene bilo veliko otkriće. U to vrijeme je, naime, moj otac počeo tamo da radi. Bio sam uzbuđen, nadao sam se da ću ga vidjeti na snimku među svim tim likovima – ispričao je.
Salatić tvrdi da vam, kad odgledate taj dokumentarni segment, postaje jasno kako na licima tih ljudi ne postoji ništa lažno.
- Možete nešto reći protiv komunizma, socijalizma, ali tim ljudima na snimku bilo je drago što su tu, na brodogradilištu. Imali su dostojanstvo – kaže Salatić.
Put kroz mrak
Momčilo Pićurić, koji glumi djeda u filmu, jedan je od tih bivših radnika brodogradilišta. Nakon gubitka posla nije preostalo mu ništa drugo osim da „kao sablast iz Šekspirovih tragedija“ vileni mrtvim gradićem i viče iz svega mozga: „Ribe, ribe!“
U jednoj od najupečatljivijih scena, u pećini uz vatru, djed govori dječaku o bolu koji mu godinama kljuca dušu: „Mi smo gradili džinove. Misili smo da će nas nadživjeti, a otišli su prije nas. Ja nemam ništa. Ti imaš noć“.
- Naslov je romantičan, kao u nekoj pop pjesmi osamdesetih. Ali, kad odgledate film, to je onda nešto potpuno drugačije. „Ti imaš noć“ je nazvan tako jer ne znate što će se dogoditi. Ljudima koji su na margini, koji se bore za opstanak, ne preostaje ništa drugo nego da pronađu sopstveni put kroz noć – naglašava Ivan Salatić.
Na festivalu u Veneciji, jedan novinar pitao je našeg režisera da li su svjetla koja ostaju na kraju njegovog filma „nalik Pazolinijevim svicima“. Razmišljajući o tome Salatić je nagovijestio da bi u sljedećem filmu morao da ima svice. Interesuje nas da li stvarno planira da ih iskoristi u narednom filmu? Iskreno se nasmijao našem pitanju.
- To je jedna metafora koju je Pjer Paolo Pazolini upotrijebio. Ta mala svjetla u mraku zapravo simbolišu otpor. Nadam se da filmovima možemo da utičemo na to da postanemo bolji ljudi i da se borimo za smislene stvari - zaključio je.
Na čudima svijet o(p)staje. A dobar film, čudo je sam po sebi. Baš kao i onaj leptir, koji će narednih mjeseci slijetati iznova i iznova na starčevu bijelu trik-majicu na festivalima u Solunu, Sevilji, Ponte Verdeu, na smotri autorskog filma u Beogradu, manifestaciji „Cinedays“ u Makedoniji... I dalje, gdje ga sudbina odnese!
Rani B - Holivud u fokusu
Na ovogodišnjem bečkom festivalu, koji traje od 25. oktobra do 8. novembra, biće prikazano oko 250 filmova. U fokusu su niskobudžetna ostvarenja „ranog Holivuda“ u periodu od 1935 – 1959. godine. Roze flamingo zvanični je logo festivala.
- Program „Vijenala“ bolji je nego što sam očekivala. Dobila sam šansu da se uključim u zajednički odabir filmova, tako da sam imala sve što sam željela. Ali, naravno, u budućnosti očekujem još bolju saradnju sa kulturnim institucijama, prateće programe sa umjetničkim i plesnim ansamblima, više interakcije. No, potrebno je i više ulaganja – istakla je nova direktorka Eva Sanđorđi.
FOTO: FB stranica filma / M. MILAČIĆ / heldenderfreizeit.com / www.w24.a
