Amfilohije je u pismu naveo da crkva Svete Trojice na Rumiji već 15 godina predstavlja jednu od važnih političkih i društvenih tema u Crnoj Gori, vezanih za odnos Crkve i države.
„Na prostoru oko Rumije podignuto je u isto vrijeme desetine džamija, možda i bez dozvole, kao i drugih objekata, a samo je obnovljena mala crkva postala maltene međunarodno pitanje“, kazao je Amfilohije.
Prema njegovim riječima, ono što je važno, zapisano je i u Zapisniku o inspekcijskom pregledu od 23. oktobra koji je upravo dostavljen Mitropoliji, da ”za predmetnu lokaciju vrh planine Rumije nema važećeg planskog dokumenta”.
„Očevidno je, dakle, da su razlozi za toliku halabuku oko ove crkvice, mnogo složeniji od pitanja nedobijene formalne dozvole za njenu gradnju“, smatra Amfilohije.
On je podsjetio da je crkva Svete Trojice na vrhu Rumije, podignuta u vrijeme Svetog Jovana Vladimira u desetom vijeku, srušena 1571. godine, u vrijeme turske okupacije.
Kako je naveo, da je hram Svete Trojice bio kultno mjesto i prije njegovog rušenja, vidi se i po tome što je svo okolno stanovništvo, ne samo Hrišćansko, nego i ono koje je u periodu od 16. do 18. vijeka primilo Islam, učestvovalo u litiji iznošenja Krsta Svetog Jovana Vladimira na Trojčindan.
Koliko je taj hram bio značajan vidi se i po tome da je posle njegovog rušenja nastao običaj da svako ko dolazi na Litiju, iznese na vrh Rumije po kamen, uz narodno predanje doprlo do nas, da će crkva ”ponovo doletjeti” na Rumiju, kad se nakupi za nju dovoljno kamenja“, kazao je Amfilohije.
Prema njegovim riječima, oko Krsta Svetog Jovana Vladimira je vladao nesporazum između Hrišćana i nekadašnjih hrišćana primivših islam – svih kojima je on nekada pripadao.
Plod toga je, kako je kazao, činjenica da se Krst čuvao i do danas tajno čuva kod pravoslavne porodice Androvića, koja ga iznosi iz svoje skrivnice samo za praznik i predaje svešteniku za iznošenje na Rumiju.
„Da su naši muslimani, od kojih se jedan dio u međuvremenu i poarbanasio, ostali vezani za običaj svojih predaka hrišćana, vidi se i po njihovom učestvovanju u iznošenju Krsta, iako je to suprotno islamskom vjerovanju, u čemu ih niko do danas nije sprečavao, štaviše - svi su se tome radovali i raduju“, naveo je Amfilohije.
On je kazao da su vlasti poslije Drugogo svjetskog rata zabranili litijno iznošenje Krsta. „Obnovili smo ga 1994. godine, ne pitajući nikoga, sem porodice Andrović, koja je sačuvala i ustupila Krst“.
„Saznavši sve ovo i izišavši prvi put te godine na Rumiju, i sam iznijevši kamen, shvatio sam, po količini kamenja, i rekao sam da je stasalo vrijeme da se vrati crkva na vrh Rumije“, rekao je Amfilohije.
Kako je kazao, s obzirom na to da je nije lako graditi na visini od skoro dvije hiljade metara, bez iakakvog puta, izrađena je u Baru od lakog limenog materijala i na moderan način ”doletjela” sa dva vojna helikoptera na Rumiju.
„Kao ispunjenje vjekovne narodne želje i zacjeljenja makar jedne rane na duhovnom i kulturnom biću Crne Gore nanijete turskim nasiljem“, dodao je Amfilohije
On je istakao da sadašnje ograđivanje hrama kamenom, stoljećima prikupljanim u tu svrhu, nije ništa drugo do potpuno ispunjenje vjekovne narodne želje i predanja, da bi prestalo nazivanje crkve ”limenom“.
Prema riječima Amfilohija, prvi koji je pokrenuo pitanje rušenja crkve, 2005. godine, iz razloga što je Rumija ”albanska planina” bio je Mehme Bardhi, tadašnji poslanik u Skupštini Crne Gore.
„Gospodin Bardi i njemu slični rušitelji hramova, trebao bi da zna, da smo mi podigli i hram Svete Trojice u Vraki kod Skadra, u saradnji sa Pravoslavnom Crkvom Albanije, koja vaskrsava iz mrtvih, obnovivši episkopat, sveštenstvo i stotine porušenih crkava i sagradivši nove“, kazao je Amfilohije.
On je upitao zašto Bardhiju, kao Albancu, smeta obnova pravoslavnog hrama na Rumiji u vrijeme kad i Albanci u Albaniji obnavljaju svoje hramove, obnavljajući kulturno i duhovno blago albanskog naroda.
Još su, smatra Amfilohije, čudniji i neshvatljiviji zahtjevi onih koji obnavljanje hrama na Rumiji proglašavaju za ”devastaciju kulturnog blaga Crne Gore”.
„Hram na Rumiji je podignut za dobro svih, podignut je u slavu Boga ljubavi, samo je Božiji hram, svenarodno kulturno dobro. Ograđuje se mukotrpno, kamenom u tu svrhu sakupljanim od naroda i biće prekriven kamenim pločama kao onaj od turaka srušeni“, istakao je Amfilohije.
Kako je naveo, ono što bi svaki razuman čovjek očekivao, nije njegovo rušenje, nego podsticaj za gradnju puta do vrha Rumije, značajnog kako za poklonike, tako i za sve brojnije turiste, koje privlači upravo hram i obnovljeni kult Svetog Jovana Vladimira iznošenjem njegovog Krsta.
On je poručio da je svako nacionalno svojatanje Rumije i kulta Svetog Jovana Vladimira nerazumno, a rušenje hrama ravno zločinu.
Amfilohije je Markoviću poručio da mu piše „ne samo radi svog obraza i opravdanja bez dozvole gradnje hrama, već i radi obraza Vlade Crne Gore, da ne nasjedne lažnoj propagandi neznavenih i nerazumnih ljudi, opterećenih predrasudama raznih vrsta, a najviše neznanjem, mržnjom i ateizmom“.
„Neka bi ovo naše pismo bilo molba Vladi Crne Gore i resornom Ministarstvu da se odobri gradnja ovog hrama i njegovo oblaganje kamenom njegovih vjekovnih poklonika, uz poštovanje njihovog zavještanja“, kazao je Amfilohije.
U isto vrijeme, dodao je on, neka pismo bude shvaćeno kao predlog i molba da se izgradi put od Mikulića do vrha Rumije, a vremenom i žičara, radi unapređenja zajedništva kao i sveukupnog duhovnog, kulturnog i ekonomskog života i napretka Crne Gore.
