Kada bi neki dobrodušni vanzemaljac zalutao na našu planetu, vjerovatno bi nostalgično govorio o utopiji sopstvenog svijeta. I koliko god se trudio da objasni što to čini ispravnim i idiličnim baš njegovu domovinu, vi ne biste mogli da ga razumijete. Prosto, to je stvar osjećaja, a ne mišljenja i stava.
Sukobljene strane
Jedna od najvećih tragedija moderne Amerike je to što oni na sukobljenim stranama ideološkog spektra sve manje razumiju jedni druge. Kao da tu nije riječ o komšijama, kolegama, prijateljima, već o vanzemaljcima. Kao da ih dijele neki tektonski rascjepi, ne samo duž rasno i klasno podijeljenih predgrađa, već i u domovima, kancelarijama, učionicama.
O tome govore muzika benda Low na albumu „Double Negative“. Nakon četvrt vijeka, slavni trio iz Minesote nalik je vanzemaljcu koji očajnički pokušava da vas natjera da razumijete i osjetite njegov svijet.
Stereotipi o biračima demokrata i republikanaca u Americi padaju kada su u pitanju Alan Sparhok i Mimi Parker, bračni par koji stoji iza indi rok senzacije Low. Sasvim „običan“ bjelački par, roditelji dvoje djece iz provincijskog predgrađa Duluta u Minesoti (jedno od poprišta serije „Fargo“) - jesu slika i prilika modernog trampovca. No, da takva generalizacija uopšte ne važi, svjedoči to što Alan i Mimi na ploči „Double Negative“ oštro dekonstruišu sve paradokse Amerike Donalda Trampa.
Zaboravljeni svijet
Low je prepoznatljiv kao „slowcore“ bend. Njegove pjesme se lome i valjaju polako, kao udaljena tutnjava lavine u planini. Dvadeset pet godina nakon prvog albuma, Low zvuči kao drugi bend. Napravio je zaokret ka elektronici i odstupio je od roka - baš kako bi oslikao to alijenizovano, bajkovito okruženje druge planete. Alan i Mimi su tu da jasno podvuku, da to nije neki neotkriveni, već samo zaboravljeni svijet.
- Istina nije nešto što već nijeste čuli - izgovara Alan Sparhok u uvodnom dijelu ploče, jasno kritikujući „fake news“ pomamu i optužbe političara na račun najkredibilnijih medija. U „Disarray“, prelijepoj tehno baladi, iskorišćena je „dupla negacija“ iz naslova ploče.
„Double Negative“ se lomi polako, mučno, a onda zarazno bljesne u pravim momentima, kao u fantastičnoj „Dancing and Blood“. Ubacujući zvukove Duluta i Minesote u muzičke pejzaže vanzemaljskog svijeta, Low baš tu pokazuje koliko je veliki bend. Tako bit koji nosi pjesmu zvuči kao lanci na automobilskim gumama dok cijepaju tek pali snijeg.
Sjaj u mraku
Muzičke slike tog dalekog, uspavanog, otuđenog, a prelijepog svijeta jesu inovativne i nikako pretjerano naglašene. Album je briljantan zato što vam ni u jednom momentu ne dozvoljava da se uljuljkate. Često mijenja pravac, ne prestajući da nudi drugačije rukavce kompleksne realnosti. Tako, na primjer, pjesma „Rome (Always in The Dark)“ neočekivano zasija u bluz rok mraku, prije nego što ponovo skrene u elektroniku...
Ovaj album je producirao genijalac iz njima komšijskog Viskonsina Bi Džej Barton, koji je potpisao posljednju ploču benda Bon Iver. „Double Negative“ je slična priča o svijetu sa granice Amerike i Kanade, kojoj morate da priđete temeljno i polako. Takav pristup će dobrog slušaoca nagraditi taman kao putovanje na daleku planetu. Uz ključnu poruku ploče - da će vas tamo dočekati dobrodošlicom, samo ako pođete bez predrasuda i budete spremni da prihvatite drugačije.
Ocjena: 88/100
FOTO: thecurrent.org / genius.com
