Pozorište po definiciji predstavlja scensko-umjetnički performans tokom kog se nužno odvija komunikacija između glumaca i publike. Za razliku od nekih drugih umjetničkih pravaca koji imaju materijalnu, opipljivu formu, teatarposjedujesopstvenu, koja je u uskoj vezi sa prostorom i vremenom u kom se komad izvodi.
Osnovni elementi (alati) su gest, pokret i govor. Osnovna formula teatra, uprošćeno, svodi se na glumca koji igra pred publikom, a oboje su akteri njegovog performansa. Publika reakcijama utiče na tok predstave, kao i na ukupan utisak o njoj. Zbog toga je pozorišna umjetnost „kraljica“ momenta ili situacije.
Činjenica je da bi pozorište trebalo da bude zona slobodnog razmišljanja, nevezano za političke i druge okolnosti. Kao takvo, po definiciji, ono može - ili čak mora– da ima ambiciju da se petlja u vjerske, političke, sociološke i druge teme. Svakodnevne, životne. Štoviše, to mu je obaveza, da bude svojevrsna teritorija onoga što zovemo „umjetničkom slobodom“.
Zbog svih ovih prednosti, riječi i intelekta kojim odiše, pozorište je idealan medijum za prenošenje ideja i stavova. Jednostavno rečeno, teatar jeogledalo društva - gledano sa dasaka ili ka daskama.
*****
U društvima poput našeg, koje se još bori za kulturu u svim oblicima, količini i agregatnom stanju, koje je ranjeno novim medijskim i kulturnjačkim standardima, koje grca tražeći sopstveni identitet, teško je naći mjeru i neke pojave tretirati nonšalantno, kako mi to najčešće uradimo.
Jasno je da ljudi u „naletu cunamija kulture“ moraju da dobiju dovoljno vremena da joj se prilagode. Na primjer, probrana publika koja sluša koncerte ozbiljne muzike u Crnogorskom narodnom pozorištu, od aplaudiranja tokom svakog„praznog hoda“ u izvođenju, došla je makar do tapšanja između stavova. Onda se i to promijenilo. Došli smo na standard. Makar mi se tako čini. Aplauz se dešava pri izlasku orkestra i solista, i na kraju, a njegov intezitet nakon izvedenog djela, logično, dovodi se u vezu sa zadovoljstvom publike. Popularni „bis“ nam je oduvijek išao od ruke, pa ga neću elaborirati.
*****
Dakle, postoje kodeksi. Ne oni koji supovezani isključivo sa određenom vrstom umjetnosti, već drugi, mnogo važniji - civilizacijski, iz kojih se prirodno crpe svi ostali.
Nije to neka sramota... Pojedina pozorišta imaju kodekse ponašanja istaknute na sajtovima. Pravila najčešće nalažu da nije prihvatljivo kasniti, dolaziti neprikladno odjeven, unositi kesice sa sjemenkama ili drugim grickalicama, ne isključiti mobilne telefone i druge gedžete, komentarisati i pričati, ponajmanje istrčavati iz sale dok traje predstava.Isto važi za gradonačelnike što i za nas, obične smrtnike.
Moramo da naučimo te standarde, ali takođe bi trebalo i da javno kritikujemo. Jednostavnije rečeno, umjetnik mora da sebori protiv sistema, a javnost mu mora dati prirodnu podršku jer On predstavlja svakog od nas.
Kritika upućena u teatru mora da bude poštovana i da ima sopstveni suverenitet, a to je sada vrlo deficitarna kategorija.No, da bi ta podrška imala smisla, potrebno je biti kritičan i svjestan stvari iz svakodnevnog života. Kao i aplauze na koncertu Crnogorskog simfonijskog orkestra, naučićemo i ovo.
*****
Da sve nije tako crno u nas Crnogoraca, pokazuje frešak primjer daleko razvijenije Švedske. Usred Malmea, jednog od naprepoznatljivijih gradova ove skandinavske zemlje, u poznatoj koncertnoj dvorani „Malmo Live“, tokom izvođenja Malerove „Simfonije broj pet“, u publici je izbila tuča. Razlog, naizgled bizaran - kesica slatkiša.
Dama je krenula da otvori kesicu u trenutku kada je orkestar pod dirigentskom palicom Andrisa Nelsonsa ulazio u sporiji i tiši dio djela. Momak koji je sjedio pored skrenuo joj je pažnju, što je ona ignorisala. Izrevoltiran činjenicom da od kesice s bombonima ne čuje „piano pianissimo“, zgrabio je kesicu iz njenih ruku i demonstrativno je bacio na pod. Ni gospođa nije bila lijena, no ga je zalijepila, onako u forte fortissimo. Onda je poskočio stariji gospodin koji je bio u daminom društvu - i krenula je makljaža.
Ne bih stavio preveliku kvotu na mogućnost da akteri ovog blama vjerovatno vuku korijene sa Balkana. Nakon ovog događaja, i koncertna dvorana u Malmeu objavila je pravila ponašanja. Znači, ima nade i za nas.
