Fudbalska utakmica koja se dugo čekala. Domaćin reprezentacija Crne Gore, gost komšijska Srbija. Ova druga, u ovom trenutku, sportskim žargonom rečeno „jača na papiru“, bez naših glavnih igrača, osim papira, to je pokazala i na terenu. Mada, gledajući utakmicu, sklon sam da vjerujem da se nijesmo predstavili onako kako smo mogli. Da li je to izazvao protivnik koji se iz ko zna kakvih razloga posebno respektuje, da nije pritisak javnosti dodatno usporio noge sokolovima ili je u pitanju nešto treće, možemo samo da nagađamo.
Nekoliko dana kasnije, još okrnjeniju reprezentaciju Crne Gore u fudbalu gledali smo na gostujućem terenu, u okviru istog takmičenja. Plesala je po litvanskoj travi, zabila četiri gola i vratila se kući sa tri lagana boda. Istini za volju, ta Litvanija izgledala je kao grupa građana nakon subotnje pijanke, ali Liga nacija je ipak Liga nacija. I taj osjećaj je „taj“ osjećaj, da se razumijemo.
*****
Nego, da se vratimo na duel sa Srbijom, ali u svjetlu priče o poštovanju nacionalnih simbola. Pričamo o kažnjavanju običnih ljudi, koji iz ko zna kojih razloga nijesu u „mogućnosti“ da ustanu na himnu (a to će morati da objašnjavaju na sudu, kad ih za neustajanje prijavi prvi komšija, recimo). Istovremeno, jedna od četiri nacionalne frekvencije data je televiziji Nova M koja je od prenosa fudbalske utakmice napravila skandal.
Pa čekaj... Ko je ođe lud? Da podsjetimo, ne mari - ajd' što je prvih nekoliko minuta sa stadiona pod Goricom odjekivao top pet četničkog narodnog melosa i najprizemnijih uvreda na nacionalnoj osnovi (u državi koja je poznata po toleranciji), ali onda se nakon svega toga, kao pao s Marsa, uključio voditelj, na čistom ekavskom, koji u jednom momentuu, pri napadu Srbije na naš gol izgovara srcem: „Naši kreću u napad...“ O akcentovanju i naglascima da ne govorim, ispašće da nijesam dobronamjeran.
Nakon poluvremena, valjda mu je neko dojavio da mu je uloga da glumi crnogorskog komentatora, pa je onda kompletna komedija dobila obrt - to kombinovanje kvaziijekavskog sa ekavskim, siguran sam, ući će u hajlajte medijskog blama na ovim prostorima.
I što sad? Činjenica je da su sva velika sportska takmičenja, koja smo navikli da gledamo na javnim servisima u regionu (jer su do skoro nacionalne TV kuće po automatizmu dobijale prava na emitovanja mečeva vlastitih reprezentacija), u međuvremenu stavljena na javnu licitaciju, pa su oni koji su finansijski moćniji, logično i konkurentniji. Postaju vlasnici tih prava.
Ali, da li je to u redu? Da li smo u našem slučaju, na kraju krajeva, dobili što smo zaslužili? I mi pored ekrana, i naši momci na terenu? Ako jesmo, onda ćemo dobiti ovo što dobijamo. Samo nekako mislim da nijesmo, da zaslužujemo neuporedivo više.
Uz sve to, ovlaš i da pomenemo jednog srpskog sportskog radnika, koji je neposredno prije utakmice, direktno u programu, crnogorsku himnu okarakterisao kao „nebitnu melodiju“?
Zamislimo samo situaciju u kojoj je moguće nešto slično, ali sa obrnuto postavljenim ulogama. Televizijski prenos, „Marakana“, Beograd, desetine hiljada ljudi iz petnih žila navijaju za svoje, za Srbiju, dok se u programu koji se realizuje za srpskog gledaoca čuje šačica crnogorskih navijača koji pjevaju Lovćenu i svijetloj majskoj zori? A komentator priča na tragikomičnom ekavskom? Tako je. Nije realno.
*****
E sad, dragi nadležni, što radimo u ovom slučaju? Da li se ovo tretira kao nepoštovanje simbola države? Kao možda jednog od rijetkih simbola ove države koji puni nacionalni stadion, čiji navijači putuju na svaku moguću destinaciju da bi iz najiskrenije ljubavi prema državi i reprezentaciji odrali sopstvena grla?
Tretira li se ovo kao nepoštovanje države u cjelini, kao pokušaj diskreditacije svakog njenog građanina? Krije li se iza ovoga neki naum kog mi, obični građani, nijesmo svjesni? Ili se možda radi o nepoštovanju države od medija koji je u međuvremenu samo promijenio dlaku, ali ne i ćud? Pa da na miru sačekamo izvještaj, analizu, štogod, nadležnih institucija. Evo da vidimo.
Naravno da bi trebalo da dovedemo u red oblast poštovanja državnih simbola. Ali, kako i rekoh nedavno, prvo moramo da obezbijedimo uslove da se u ovoj državi ljudi pojedinačno osjećaju slobodno, bezbjedno, kao svoji na svome. Onda će srca da rade drugačije. Neće im biti potreban nikakav zakon.
U takvoj državi, koja bez kompromisa poštuje pravo i pravdu, neće biti ni medijskih iznenađenja, pa nećemo štrecati od prenosa nacionalne fudbalske selekcije. Od nas zavisi kada će doći to vrijeme.
