Namjera je da ovim prilogom ukažem na to kako postoje časni i svakoga poštovanja dostojni izuzeci. Na tragu najboljega što imamo u tradiciji − a što je značilo naučni pristup i pošten odnos prema građi − nastala je knjiga Bog našeg nacionalizma autora Bobana Batrićevića, profesora Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Autor je zaobišao surovo stručni naslov „Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u političkoj propagandi i diskursu vlasti u Crnoj Gori od 1851. do 2013. godine“ i za prednju koricu knjige uzeo dio rečenice jednoga međuratnog kolumniste – Bog našeg nacionalizma.
Slijedeći terijsko-metodološke postavke vrijednih prethodnika istoričar Boban Batrićević nastavio je u crnogorskoj istoriografiji i njegošologiji učvršćivati sistem. Ova knjiga, da to i ponovim, postavljena je tako da ništi sve kvazinaučne modele i ideološke zablude tradicionalističkoga pristupa Njegošu.
Kad je nauka u pitanju, na 200-godišnjicu rođenja Petra II najdostojniji doprinos njegošologiji posvjedočili smo u objavljivanju Bibliografije Njegoš u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Bibliografija Njegoš zaprema pet tomova velikoga formata. Pod krovom iste ustanove (suizdavač je Pobjeda) objavljena je i knjiga Bobana Batrićevića, knjiga rezulata detaljnoga pregleda spomenutih bibliografskih jedinica i arhivske građe.
Kao jedan od urednika Batrićevićeva izdanja, rado preporučujem njegov uvid u istoriju pitanja kojima se bavi. Izvori koje koristi raznovrsni su, a komentari i objašnjenja koja uz njih čitamo autora potvrđuju kao posvećenoga istraživača, upućenoga u literaturu, okrenutoga arhivskim i drugim izvorima. Opšte je poznato da namjera da se dadne odgovor na neka neriješena naučna pitanja bez poznavanja istorije toga pitanja po više osnova limitira autorov rad. Na primjer, ako sagledamo istoriju proučavanja jezika Njegoševa djela, nezamislivo je otpočeti bilo kakvu raspravu bez svijesti o tri jasno izdvojena kamena međaša – Milana Rešetara, utemeljivača njegošologije, Danila Vušovića, prvoga školovanog crnogorskog filologa koji je tumačio i priređivao Njegoša te Mihaila Stevanovića, najkompletnijega tumača jezika Njegoševa djela iz čijih su studija izišli svi današnji komentari i objašnjenja stihova toga pisca. I tako redom.
Nakon smrti Petra II njegovi su tekstovi prolazili različite modele ideološkoga vrednovanja i preobražaja, nerijetko bez ikakve osnove. Batrićević u knjizi objašnjava kako je svaka vlast koristila djelove njegoševskog nasljeđa koji joj odgovara. Istraživanje je potvrdilo da su se reinterpretacije i različita čitanja Njegoša dešavale i kod iste vlasti. Posvjedočene su, takođe, različite strategije djelovanja u pravcu izmaštavanja prošlosti i činjenica, te potom opravdavanje ideološko-političke paradigme određenoga trenutka istim tim izmaštanim temeljima. Nažalost, tragove takvoga iskrivljenoga pogleda ne samo na neke stvaraoce i vladare iz naše nacionalne istorije, nego i na cijele epohe ili na ćirilicu, na primjer, svjedočimo kod nekih organizacija i kulturnih radnika i danas.
Kako nakon pojave knjige Bog našeg nacionalizma nije moguće graditi bilo kakav sud o Njegošu bez korišćenja te Batrićevićeve knjige, bez obzira na to kako se gleda na njezina temeljna ishodišta, razumije se, to ću uputiti na nekoliko zaključaka što ih autor u tome djelu daje.
„Od kad se knjaz Danilo I (1851−1860) prvi pozvao na Njegoševu riječ kako bi legitimisao svoje pravo na prijesto do govora crnogorskog premijera Mila Đukanovića na Lovćenu na Njegošev dvjestoti rođendan kojim je potvrdio evropski put Crne Gore, desila se jedna zasebna, specifična istorija 'od Danila do Mila', kako je imenuje autor knjige, u kojoj Njegoš zapravo nikad nije umro.“
„Njegoš i njegovo djelo prošli su sve vrste kanonizacije, sakralizacije, fanatizacije, satanizacije; s njim se išlo u rat, slavio mir; mirili i svađali hrišćanstvo i islam; dočekivalo na svijet i pratilo s njega.“
Njegoš je slavljen kao pisac, slavljen je kao filozof, a, kako autor veli, nivo ostalih Njegoševih dostignuća često je istican kao revolucionarni. Takođe će kao inspiracija proslaviti mnoge slikare, muzičare, režisere itd.
Najslojevitija upotreba Njegoševa djela i lika desiće se upravo u Crnoj Gori, i to u premrežavanju, rastakanju i uspostavljanju tri identiteta – crnogorstva, srpstva i jugoslovenstva. U Batrićevićevoj knjizi ti su procesi pregledno dati tako da se čitaocu nudi jedna lapidarna konstatacija kao zaključak – „onaj ko je pośedovao Njegoša pośedovao je i Crnu Goru“. Toga su, čini se, svi akteri uvijek bili svjesni, pa su za napade i odbrane Njegoševa djela i lika mobilisani nerijetko i oni s čijim viđenjem Njegoša onaj izvorni Njegoš nema dodirnih tačaka.
Koliko je autor spreman objektivno da sudi o minulim vremenima, toliko je istrajan u preciznome imenovanju pojava koje opterećuju današnje crnogorsko naučno i kulturno područje, pa bih i ovo njegovo mišljenje kao aspolutno ispravno istakao: „dvjestogodišnjica Njegoševa rođenja pokazala je sve rane unutaridentitetskih pitanja u državi o kojima se generalno demagoški raspravlja“.
Za Batrićevićevu knjigu karakteristična je aktuelnost analizirane materije. To, međutim, autora nije smetnulo s čvrstoga teorijsko-metodološkoga koncepta u polje sve dominantnije reciklaže zaogrnute akademskom formom. Ističem da vrijednu preporuku knjizi daje spisak recenzenata: Adnan Čirgić, František Šistek, Sanjin Kodrić i Saša Knežević.
Jasno je formulisan autorov stav i sud o svim pitanjima upotrebe Njegoša u istorijsko-kulturnim lomovima u nas i okruženju od 1851. do 2013. Knjiga Bog našeg nacionalizma Bobaba Batrićevića otrgla je Njegoša iz folklorno-mitološke sfere i svjedoči da i u ovako temperamentnim društvima najbolje rade hladnokrvne glave.
