PIŠE: Jovan TERZIĆ
Prenoseći istorijski duel fudbalera Crne Gore i Srbije poslali su lošu poruku uvijenu u oblandu neprofesionalnosti, tendencioznosti i neznanja. Slučajnost ili smišljena igra stvaranja ,,nove realnosti“?
Poređajmo činjenice, možda se odgovor može naslutiti.
Počelo je da traljavije teško može biti. Svečano i uzvišeno otpjevanu ,,Svijetlu majsku zoru“ iz grla skoro deset hiljada navijača gledaoci pored malih ekrana nijesu mogli čuti. Niti gospodski aplauz sa tribina kada su intonirane i crnogorska i srpska himna. Ali se zato baš glasno i jasno moglo čuti ojkanje o ,,Kosovu“, ,,Marš na Drinu“, povici o ,,Šiptarima“ iz grla nekih dvjesta, trista srpskih navijača smještenih u boksu na južnoj tribini.
Uvodni minuti meča protekli su – bez komentatora Mila Lekića, por(ij)eklom iz Crne Gore. Gdje je bio, što je činio, da li se zagrijavao za nametnutu mu ulogu naprasnog ijekaviziranog komentatora, valjda će neko nekad da objasni. Kakva je poruka poslata kad smo umjesto domaće državne himne slušali krajnje sporne strofe i povike? Ni nakon 24 sata nakon emitovanja nijesmo čuli nikakvo zvanično izvinjenje ili reakciju nadležnih.
Ali, jedno je postalo bjelodano jasno: ozvučenje direktnog prenosa urađeno je sa namjerom da se stvori i emituje drugačija slika dešavanja na stadionu pod Goricom. Kada se, tamo neđe oko osmog, devetog minuta prenosa, oglasio komentator Sport kulba (za ovu priliku Nove M) imalo se zaista što čuti. Kao glumac naturščik: trudio se da gledaoce uvjeri u naklonost crnogorskom državnom timu, zvučao je izvještačeno, profesionalno neodmjereno, kao da ga je, nespremnog, zadesila ova neprijatna dužnost.
Bilo je tu, zaista izraza i sintagmi dostojnih za nekog novog Vujakliju: ,,premjećena je odbrana naših“, ,,u prvom poluvrijemenu“; tragikomičnih ukršatnja nesrećne ijekavice i tečne ekavice ("prijebačena je lopta na levu stranu napada“), do miješanja više akcenata sklopljenih u neki beransko-novo pazarsko-pećki sleng, prvi put slušan na ovim prostorima, ako izuzmemo humorističke emisije...
Sigurno da su dijalekat i akcenti manji problem od podjela na naše i "naše“, ali utakmicu je uz takve komentare bilo bolno i teško pratiti.
Društvene mreže su već tokom prenosa bile prepune osuda, a prednjačile su ocjene da je lakše bilo bez tona gledati utakmicu.
Nažalost, utakmica čekana duže od decenije, dobila je neslavnu TV dimenziju za pamćenje. Sa sve nacionalnom frekvencijom...
Problem je, međutim, što ovo neće biti incident, nego, bojati se, pravilo prenosa utakmica "sokola“. Dobro, naučiće komentator još ijekavsih riječi, neće se ni Tomaševiću baš stalno štucati, ali bruka će ostati i opstati za prepričavanje.
A imaće Lekić, ili neki drugi Lekić, vremena i prilika da se obučava i navikava – Liga nacija, pa kvalifikacije za Evropsko i Svjetsko, još ako se „sokolovi“ plasiraju na velika takmičenja, eto prilike da se komentator navikne na „j“. Sa svim odsustvom patriotizma na prijemnom ispitu i nedoraslošću za dugo čekane duele.
A imali su veliku priliku da ostanu upamćeni po dobru, po naklonosti i znanju, po dobroj namjeri da nam prenesu da pod Goricom ključa od radosti i privrženosti nacionalnom timu, da se sve usijalo od crvenih barjaka i efektnih parola. Da lakše praštamo netačno dodavanje i promašenu šansu, nego odsustvo patriotizma i dobre volje da ne ostavimo nikome dilemu ko su naši.
Tragikomična "poluvrjemena“ i "poremjećena igra“ ostaće da se prepričavaju, ali još više loša poruka.
Nažalost, nije Lekić bio jedini. Došao je i drugi reporter Sport kluba, Gojko Andrijašević na naš stadion i nazvao našu himnu beskorisnom muzikom, a „ultrase“ sa sjevera ,,šačicom nazovi-navijača“.
To je kao da nam neko dođe u kuću i počne da nas omalovažava... Istina, komentator se na društvenim mrežama izvinio, ali njegovi poslodavci nijesu.
I tu je odgovor na ono pitanje s početka – ništa u prenosu utakmice Crna Gora - Srbija nije bilo samo plod slučajnosti, nesrećnog nesnalaženja ili nemara... Ovo je mnogo ozbiljnija igra, ali je problem što tu zakulisnu rabotu nadležni u Crnoj Gori, od Agencije za elektronske medije do vrha države, izgleda ne vide, ili neće da vide.
